Sveti Kuzma i Damjan, mučenici

Kuzma i Damjan u crkvenom su pamćenju ostali „bezsrebreni liječnici”: znanje i skrb nisu pretvarali u sredstvo bogaćenja, nego u dar potrebitomu. Povijesnih pojedinosti o njima ima malo, ali drevnost zajedničkoga štovanja potvrđuje da ih je Crkva rano pamtila kao mučenike čija je vjera dobila oblik služenja bolesnima.

Živjeli su vjerojatno potkraj trećega i početkom četvrtoga stoljeća te podnijeli mučeništvo za Dioklecijanova progona. Predaja ih povezuje s Arabijom, Kilikijom i sirijskim gradom Kirom. Nije sigurno jesu li bili braća ili blizanci ni jesu li liječničko umijeće stekli na način koji bi odgovarao današnjoj profesiji. Sigurnije je govoriti o vrlo starom kultu dvojice mučenika povezanih s liječenjem.

Grčki naziv anargyroi znači „oni bez srebra”. Njime se izražava predaja da za liječenje nisu uzimali novac. Kršćanski smisao takve službe nije prijezir prema radu liječnika niti zahtjev da zdravstvena skrb nema materijalne uvjete. Naglasak je na daru koji se ne uskraćuje siromašnomu i na znanju koje ostaje odgovorno za ljudsku osobu, a ne samo za dobit.

Kasne Pasije opisuju njihovo uhićenje po nalogu upravitelja Lizije, različita mučenja iz kojih čudesno izlaze živi i konačno pogubljenje mačem. Spominju i trojicu braće koji su stradali s njima. Ti se dramatski nizovi razlikuju među inačicama i slijede hagiografske obrasce, pa ih nije moguće prihvatiti kao pouzdanu kronologiju. Jezgra predaje ostaje njihova vjernost Kristu do smrti.

Već u četvrtom i petom stoljeću njima su posvećivane crkve u Siriji, Mezopotamiji i drugim krajevima. Štovanje se proširilo u Carigrad i Rim. Papa Feliks IV. u šestom je stoljeću posvetio rimsku baziliku svetih Kuzme i Damjana. Njihova su imena ušla i u Rimski kanon mise, što svjedoči o ukorijenjenosti njihova spomena u zapadnoj liturgiji.

Kroz stoljeća uz njihov su se zagovor vezala brojna ozdravljenja i prikazi liječenja u snu. Najpoznatija kasnija legenda govori o presađivanju noge preminula čovjeka bolesniku. Takvi motivi pripadaju pobožnoj i umjetničkoj predaji, ne povijesno potvrđenoj medicinskoj biografiji. Oni ipak izražavaju nadu da Božja briga obuhvaća tijelo i da liječnik može biti suradnik milosrđa.

U istočnim Crkvama časti se više parova svetaca s imenima Kuzma i Damjan, povezanih s različitim mjestima i datumima. Zbog složenosti predaja nije opravdano sve pojedinosti tih skupina spajati u jednu životnu priču. Ovaj zapadni liturgijski spomen odnosi se na mučenike tradicionalno povezane s Kilikijom, koji se slave 26. rujna.

Liječnici, kirurzi i ljekarnici prihvatili su ih kao zaštitnike. Njihov spomen ne nudi čudesnu zamjenu za medicinu. Poziva da znanstveno znanje ostane u službi cijeloga čovjeka, osobito onoga koji nema moć ili sredstva. Briga za tijelo tada postaje bliska evanđeoskomu djelu milosrđa.

O Kuzmi i Damjanu povijest zna malo, ali njihov zajednički naslov čuva jasnu mjeru služenja. Dar liječenja gubi svoju ljudskost kada bolesnika pretvori u izvor koristi ili broj. „Bez srebra” zato ostaje zahtjev savjesti: stručnost, vjera i milosrđe susreću se ondje gdje je ranjiva osoba primljena kao bližnji.