Sveti Lovro Ruiz i drugovi, mučenici

Lovro Ruiz i njegovi drugovi pokazuju da mučenička postojanost nije prirođena neustrašivost. Među njima su bili ljudi koji su se kolebali, pitali može li im otpad spasiti život i pod mukom privremeno pokleknuli. Njihovo je svjedočanstvo upravo zato govor o milosti koja čovjeka podiže i osposobljava da ponovno izabere Krista.

Lovro se rodio oko 1600. u Manili, od oca Kineza i majke Filipinke, oboje kršćana. Govorio je tagaloški i kineski, a kod dominikanaca je naučio španjolski. Služio je kao ministrant i sakristan, pripadao Bratovštini svete krunice te radio kao vješt kaligraf i prepisivač. Bio je oženjen i imao dva sina i kćer.

Njegov se život naglo promijenio kada su ga vlasti počele tražiti zbog ubojstva kojemu je, prema kratkom suvremenom navodu, prisustvovao ili mu je bilo pripisano. Izvori ne omogućuju zaključak je li bio kriv. Potražio je utočište kod dominikanaca koji su se spremali otploviti, a tek je na moru doznao da putuju u Japan, gdje je progon kršćana već bio silovit.

U skupini su bila trojica dominikanskih svećenika: Antonio González, Guillermo Courtet i Miguel de Aozaraza. S njima su putovali japanski svećenik Vicente Shiwozuka de la Cruz, laik Lazaro iz Kyota, koji je bolovao od gube, i Lovro. Iskrcali su se na Okinawi, a potom bili otkriveni, uhićeni i odvedeni u Nagasaki.

Zapis o toj šestorici pripada većoj skupini od šesnaest mučenika. Među njima su bili Azijci i Europljani, muškarci i žene, svećenici, redovnici i laici koji su djelovali na Filipinima, Formozi i u Japanu. Zajednički naslov nosi Lovrino ime jer je prvi kanonizirani filipinski mučenik, ali njegov život ne smije zasjeniti ostale članove.

U zatvoru su ih podvrgnuli teškom mučenju. Izvori opisuju nasilno ulijevanje vode, pritisak daskama i zabijanje bambusovih igala pod nokte. Otac González umro je nakon nekoliko dana. Vicente i Lazaro pod mukama su se pokolebali, ali su ih drugovi ohrabrili te su ponovno ispovjedili vjeru. Njihov povratak pokazuje da kršćanska postojanost uključuje i mogućnost podizanja nakon sloma.

I Lovro je pitao tumača hoće li mu život biti pošteđen ako se odrekne vjere. Nije dobio sigurno obećanje. Sačuvano svjedočanstvo zatim ga prikazuje odlučna ostati uz Krista. Njegove kasnije riječi izražavaju spremnost da, kada bi imao i tisuću života, sve preda Bogu. Put od pitanja do odluke čini njegovo mučeništvo ljudski razumljivim bez umanjivanja njegove hrabrosti.

Petorica preživjelih obješena su naglavce iznad jama, čvrsto svezana kako bi se smrt produljila. Lovro i Lazaro umrli su nakon više dana, a trojici svećenika koji su još bili živi odrubljene su glave. Lovrina smrt smješta se 29. ili 30. rujna 1637. u Nagasakiju.

Papa Ivan Pavao II. proglasio je skupinu svetom 1987., a Lovro je postao prvi kanonizirani filipinski svetac. Njihov se spomendan slavi 28. rujna; datum 22. rujna u jednom izvornom zaglavlju pogrešan je.

Ovi mučenici nisu jednodimenzionalni junaci. Bili su ljudi različitih jezika, staleža i stupnjeva hrabrosti koji su se međusobno podupirali kada pojedinačna snaga nije dostajala. Njihova zajednička svetost govori da milost djeluje i kroz zajedništvo: posrnuli može ustati, prestrašeni može sazreti u slobodnu odluku, a tuđe ohrabrenje može postati put vjernosti do kraja.