Sveti Josip Kalasancije

U Rimu s kraja 16. stoljeća mnogi siromašni dječaci nisu imali pristup školi. Svećenik Josip Kalasancije u njihovoj je izobrazbi prepoznao kršćansku službu kojoj će predati ostatak života. Počeo je u jednoj župi u Trastevereu, a iz te je skromne učionice izrasla zajednica Pobožnih škola, pijaristi. Njihovo je djelo povezalo besplatno poučavanje, odgoj u vjeri i poštovanje prema djetetu koje društvo lako ostavlja na rubu.

Josip je rođen 1557. u Peralti de la Sal u Aragonu, premda se u dijelu izvora navodi 1556. godina. Odrastao je u Španjolskoj, školovao se u humanističkim znanostima, pravu i teologiji u Lleidi te je 1583. zaređen za svećenika. U biskupiji Urgell obavljao je više službi, među njima poslove ceremonijara, tajnika kaptola i kapelana. Takvo iskustvo naučilo ga je organizirati ljude i ustanove, pisati pravila i surađivati s crkvenim poglavarima. Kada je 1592. stigao u Rim, mogao je nastaviti putem uglednih službi. Ondje ga je, međutim, zaokupio položaj djece koja su rasla bez sredstava za školovanje.

U proljeće 1597. susreo je Antonia Brendanija, župnika crkve svete Doroteje u rimskoj četvrti Trastevere. Pri župi je već djelovala mala škola. Josip se pridružio tom radu i pomogao ga pretvoriti u trajno otvorenu, besplatnu školu za djecu siromašnih obitelji. U jesen iste godine oblikovala se jezgra Pobožnih škola. Nije posrijedi bila samo nova učionica: dostupnost škole onima koji je nisu mogli platiti mijenjala je odnos prema njihovoj budućnosti. Josip je smatrao da dijete treba učiti čitati, pisati i računati, ali i upoznati kršćansku vjeru te razvijati sposobnost za pošten i odgovoran život.

Potreba je brzo nadrasla malu župnu školu. Trebalo je pronaći prostor, pouzdane učitelje, knjige i sredstva za rad, a učenici su dolazili s različitim predznanjem. Josip je okupljao suradnike i od njih tražio strpljivost. Škola nije smjela postati povlastica nadarenih ili imućnih. U središtu pijarističkoga odgoja bila su najmlađa djeca i ona koja nisu imala novca za poduku. Njegova je zamisao zato zahtijevala trajnu zajednicu učitelja, a ne samo dobru volju pojedinaca.

Pobožne su škole mijenjale prostore kako je broj učenika rastao. Godine 1612. smjestile su se uz crkvu svetoga Pantaleona, koja je postala središte Josipova djela u Rimu. U školi se već učilo više od početnih slova: nastava je djeci otvarala put prema računu, jezicima i daljnjem obrazovanju. Službeni crkveni prikaz bilježi da je u to doba broj učenika dosezao približno tisuću i petsto. Taj rast donosio je i vrlo zemaljske obveze: rasporediti razrede, osigurati učitelje, održati prostor i primiti nove učenike bez naplate.

Suradnici su postupno počeli dijeliti stanovanje, molitvu, rad i dobra. Pobožne su škole nakratko bile povezane sa zajednicom Regularnih klerika Majke Božje, koju je osnovao Ivan Leonardi. Ujedinjenje od 1614. do 1617. nije se održalo: jedni su u školi vidjeli glavno poslanje, a drugi dio šire svećeničke službe. Nakon razdvajanja Crkva je Josipovu zajednicu priznala kao kongregaciju 1617., a 1622. kao red s posebnim zavjetom posvećenosti odgoju mladeži. Pijarističke su konstitucije naglašavale poučavanje od najranije dobi, prvenstvo siromašnih i odgoj u pobožnosti. Josip je u razvoju reda morao uskladiti redovnički život s ritmom škole: učitelj je svakoga dana trebao biti pripravan za djecu, za lekciju i za strpljivo ponavljanje. Besplatnost je istodobno značila stalnu brigu za uzdržavanje kuća i nastavnika.

Njegovo zanimanje za znanje nije stalo na osnovnoj pismenosti. U školama je podupirao matematiku i druge znanosti uz humanističke predmete i vjeronauk. Poznavao je Galilea Galileija i cijenio znanstveni rad. U stoljeću u kojem su se oko novih spoznaja vodili oštri sporovi, nije odustao od uvjerenja da mladi trebaju ozbiljno obrazovanje. Vjera mu nije bila razlog da se zanemari razum, kao što mu ni učenje nije bilo razlog da se zanemari savjest. Učitelj je trebao pomoći učeniku razviti oboje.

Pobožne su škole rasle izvan Rima. Nastajale su nove kuće u talijanskim krajevima te u srednjoj Europi, a 1631. Josip je poslao pijariste u Nikolsburg, današnji Mikulov. Kasnije su stigli i u poljske krajeve. Takvo širenje donosilo je priliku da više djece uči, ali i teškoće oko vodstva, školskih pravila i odnosa s mjesnim vlastima. Utemeljitelj nije mogao osobno biti u svakoj učionici. Morao je povjeravati odgovornost drugima i čuvati prvotni cilj da se služi djeci, osobito siromašnoj.

Posljednje godine bile su za njega bolne. Unutar reda izbili su sukobi i optužbe, a crkvene vlasti pokrenule su istrage. Među onima koji su s njime dijelili tešku sudbinu bio je Petar Casani, nekadašnji član Leonardijeve zajednice, koji se potpuno posvetio Pobožnim školama. Obojica su bila uklonjena s vodećih službi. Godine 1646. red je izgubio status redovničkoga reda i bio sveden na jednostavniju kongregaciju, pri čemu su članovi mogli prijeći u druge redove. To nije značilo da su sve škole odjednom nestale, ali je snažno pogodilo ustanovu kojoj je posvetio život. Josip nije dočekao obnovu njezina punoga redovničkog statusa. Umro je u Rimu 25. kolovoza 1648., uz nadu da odgojno poslanje neće propasti.

Nakon njegove smrti pijaristi su ponovno dobili crkveno priznanje: najprije kao kongregacija sa zavjetima 1656., a 1669. ponovno kao red. To je omogućilo da se školstvo koje je započelo u Trastevereu nastavi razvijati. Papa Benedikt XIV. proglasio je Josipa blaženim 1748., a Klement XIII. svetim 16. srpnja 1767. Pio XII. proglasio ga je zaštitnikom kršćanskih pučkih škola. Crkva ga slavi 25. kolovoza, na dan njegove smrti.

Josipova je svetost rasla u poslu koji se ponavljao svakoga dana: učiti dijete slova, račun i vjeru, pripremati učitelje i održavati školu otvorenom onima koji nisu mogli platiti. Njegovo je djelo prošlo kroz osobno poniženje i institucionalni lom, ali briga za učenika ostala je živa. U povijesti Crkve podsjeća da milosrđe može dobiti oblik klupe, knjige i strpljiva učitelja, a siromašnom djetetu otvoriti put u budućnost.