Sveti Ivan I., papa i mučenik

Sveti Ivan I. bio je rimski biskup u razdoblju kada su se teološki sporovi, odnosi dvaju dijelova Rimskoga Carstva i politika ostrogotskoga dvora opasno ispreplitali. Njegov je pontifikat trajao manje od tri godine, od kolovoza 523. do svibnja 526. Najvažniji događaj toga kratkog razdoblja bilo je prisilno diplomatsko putovanje u Carigrad. Ondje je dočekan s iznimnim počastima, ali je po povratku u Italiju završio u zatvoru kralja Teodorika. Umro je od posljedica lošega postupanja i časti se kao mučenik.

Ivan se rodio u Toskani, vjerojatno oko 470. Izvori kao mjesto rođenja navode Sienu ili Castello di Serena blizu Chiusdina. O njegovu djetinjstvu i obrazovanju nema pouzdanih pojedinosti. Prije izbora za papu bio je rimski klerik, a izvori ga opisuju kao đakona, arhiđakona ili svećenika. Moguće je da je upravo on đakon Ivan koji se početkom šestoga stoljeća pojavljivao u rimskim crkvenim sporovima i kojemu je filozof Boecije posvetio neke teološke rasprave, ali to poistovjećivanje nije potpuno sigurno.

Za rimskoga biskupa izabran je 13. kolovoza 523., naslijedivši papu Hormizdu. Bio je već stariji i krhka zdravlja. Njegovo je vrijeme obilježila napetost između arijanskih Ostrogota, koji su vladali Italijom, i većinskoga stanovništva koje je prihvaćalo nauk Nicejskoga i Kalcedonskoga sabora. Arijanizam je Sina smatrao nižim od Oca i nije prihvaćao puno Kristovo božanstvo. Kralj Teodorik bio je arijanac, ali je tijekom većega dijela vladavine pokazivao određenu snošljivost prema drugim kršćanima.

Na Istoku je 518. na vlast došao car Justin I., pristaša kalcedonske vjere. Kada je počeo provoditi oštrije mjere prema arijancima i oduzimati im crkve, Teodorik je to doživio kao prijetnju svojim suvjernicima i vlastitom položaju. Pozvao je Ivana u Ravennu i naredio mu da kao predvodnik izaslanstva otputuje caru. Ako ne postigne ublažavanje mjera, prijetio je odmazdom nad stanovništvom u Italiji.

Za papu je to bila teška zadaća. Morao je nastojati zaštititi ljude od progona, a istodobno nije mogao potvrditi arijansko učenje ni prihvatiti sve Teodorikove zahtjeve. Na put je krenuo s nekoliko biskupa i rimskih senatora. To je bilo prvo papinsko putovanje u Carigrad nakon dugih crkvenih podjela između Rima i Istoka.

U Carigradu je Ivan dočekan s velikim poštovanjem. Car Justin primio ga je svečano, a papa je tijekom boravka predvodio uskrsno bogoslužje. Izvori se ne slažu o svim pojedinostima pregovora, ali se može zaključiti da je postigao barem djelomično ublažavanje careve politike. Justin je bio spreman odgovoriti na veći dio zahtjeva, no nije prihvatio da se oni koji su iz arijanizma već prešli u pravovjernu zajednicu jednostavno vrate na prijašnje crkvene položaje. Ivan se tako vraćao nakon časnoga prijema i ograničenoga diplomatskog uspjeha, ali bez ispunjenja svega što je Teodorik tražio.

Svečani doček imao je i šire značenje. Odnosi Rima i Carigrada u prethodnim desetljećima bili su opterećeni dugim raskolom, okončanim tek za pontifikata Ivanova prethodnika Hormizde. Dolazak rimskoga biskupa zato nije bio samo diplomatski događaj, nego vidljiva potvrda obnovljenoga zajedništva. Upravo je ta bliskost s carem Justinom, koja je u Carigradu izražavala crkveno pomirenje, u Teodorikovim očima mogla izgledati kao politička prijetnja.

U međuvremenu je ostrogotski kralj postajao sve sumnjičaviji prema vezama rimskoga plemstva i klera s Carigradom. Filozof Boecije već je bio zatvoren i pogubljen, a ista je atmosfera nepovjerenja zahvatila papinsko izaslanstvo. Kada se Ivan vratio u Ravennu, Teodorik ga je optužio da je radio protiv njega i dao zatvoriti. Nije mu dopustio povratak u Rim.

Ivan je u tamnici bio slab i bolestan. Umro je 18. svibnja 526., nakon zanemarivanja i zlostavljanja. Izvori ne opisuju izravno pogubljenje, ali je njegova smrt shvaćena kao posljedica zatočeništva koje je podnio zbog crkvene službe i vjernosti vlastitom uvjerenju. Zato je vrlo rano čašćen kao papa i mučenik. Njegovo je tijelo preneseno u Rim i pokopano u bazilici svetoga Petra.

Smrt zatočenoga pape snažno je odjeknula upravo zato što nije nastupila na bojištu ni u javnom smaknuću. Politički pritisak djelovao je sporije: oduzimanjem slobode čovjeku koji je već bio narušena zdravlja. Crkveno ga je pamćenje ubrojilo među mučenike jer je stradao obavljajući službu koju nije mogao podrediti kraljevu zahtjevu. Njegov nasljednik Feliks IV. izabran je dok je Teodorik još bio živ, no sam je kralj umro nekoliko mjeseci nakon Ivana.

Kratki pontifikat nije bio ispunjen samo putovanjem i zatočenjem. Ivanu se pripisuje obnova rimskih groblja mučenika Nereja i Ahileja, Feliksa i Adaukta te Priscilina groblja. Njegovo se ime povezuje i s radom monaha Dionizija Maloga na računanju datuma Uskrsa i širenju načina brojenja godina od Kristova rođenja. Točan opseg Ivanova osobnog doprinosa tim pothvatima teško je odrediti, no oni pokazuju da rimska služba ni u političkoj krizi nije bila svedena samo na pregovore s vladarima.

Ivanova diplomatska misija ne može se jednostavno opisati ni kao potpuna pobjeda ni kao neuspjeh. Bio je poslan protiv svoje volje, pod prijetnjom nasilja nad drugima, i morao je pregovarati između dvojice vladara koji su crkvena pitanja povezivali s državnim interesima. U Carigradu nije odbacio vlastitu vjeru, ali je nastojao postići blaže postupanje. U Ravenni je zbog toga postao žrtva sumnje. Njegov život otkriva koliko je teško sačuvati načela kada svaka odluka može ugroziti nevine ljude.

Sveti Ivan I. slavi se 18. svibnja, na dan smrti. U umjetnosti ga se često prikazuje iza zatvorskih rešetaka ili u tamnici s klericima. Osobito ga štuju u Ravenni i Toskani, krajevima njegova stradanja i podrijetla. Njegova je uspomena ostala vezana uz tih, ali zahtjevan oblik hrabrosti: pregovarati radi mira bez odricanja od istine te podnijeti posljedice odluka koje nisu oblikovane vlastitom sigurnošću.