Sveti Ivan Apostol i Evanđelist

Ivanov novozavjetni put vodi od nagle želje za prvenstvom do svjedočanstva ljubavi koja ostaje uz Krista. Sigurno je da je Ivan, sin Zebedejev i brat Jakovljev, pripadao Dvanaestorici. Tradicionalno mu se pripisuju četvrto Evanđelje, tri poslanice i Otkrivenje, ali ta atribucija nije isto što i izravno novozavjetno poistovjećivanje, a suvremena istraživanja razlikuju više mogućih autora.

Ivan i Jakov bili su ribari na Galilejskome jezeru. Isus ih je pozvao dok su s ocem krpali mreže, a oni su ostavili lađu i pošli za njim. S Petrom su pripadali užemu krugu učenika nazočnih uskrišenju Jairove kćeri, Preobraženju i Isusovoj tjeskobi u Getsemaniju. Nadimak „sinovi groma” odgovara njihovoj naglosti: tražili su počasna mjesta i željeli zazvati oganj na negostoljubivo samarijsko selo, ali ih je Isus poučio služenju i odbacio osvetu.

Djela apostolska prikazuju Ivana uz Petra pri ozdravljenju hromoga čovjeka, pred Vijećem i u samarijskoj misiji. Pavao ga ubraja među stupove jeruzalemske zajednice. To su čvrsti novozavjetni podatci. Četvrto Evanđelje govori o „učeniku kojega je Isus ljubio”, koji je bio na Posljednjoj večeri, stajao pod križem i došao na prazan grob. Crkvena predaja toga učenika poistovjećuje s Ivanom, ali sam tekst ga ne imenuje.

Ista predaja Ivana smatra autorom Evanđelja i triju poslanica te ga povezuje s Ivanom s Patmosa, piscem Otkrivenja. Jezik, stil i povijesne okolnosti tih djela potaknuli su raspravu o tome jesu li nastala iz ruke jednoga autora, iz šire ivanovske zajednice ili od više osoba. Liturgijski naslov evanđelista čuva drevnu crkvenu atribuciju bez potrebe da se otvorena povijesna pitanja proglase riješenima.

Kasnije legende govore da je Ivan vodio Crkvu u Efezu, skrbio za Mariju, preživio kotao vrela ulja i otrovano vino te umro u dubokoj starosti prirodnom smrću. Efeška predaja vrlo je stara, ali dramatične zgode o ulju i kaležu nisu novozavjetni izvještaji. One su oblikovale njegovu ikonografiju, zajedno s orlom, knjigom i kaležom.

Ivan se slavi 27. prosinca. Neovisno o složenim pitanjima autorstva, njegov apostolski lik ostaje povezan s preobrazbom učenika: onaj koji je htio oganj nad protivnicima uči ostati uz križ i svjedočiti da se veličina očituje u služenju. To je najsigurnija teološka crta njegova života — blizina Kristu sazrijeva u ljubav koja ne traži prvo mjesto.