Sveti Grgur iz Nareka, svećenik i crkveni naučitelj

Sveti Grgur iz Nareka bio je armenski monah, svećenik, teolog, pjesnik i mistik s prijelaza iz desetoga u jedanaesto stoljeće. Gotovo cijeli život proveo je u samostanu Narek na južnoj obali jezera Van. Ondje je poučavao, tumačio Sveto pismo, pisao pjesme i sastavio Knjigu jadikovki, jedno od najvećih djela armenske književnosti i kršćanske molitve. Njegova se riječ rodila u određenoj kulturi i crkvenoj predaji, ali je snagom osobnoga obraćanja Bogu nadrasla svoje vrijeme.

Rođen je između približno 945. i 951. u Kraljevstvu Vaspurakan, na prostoru današnje istočne Turske. To područje oko jezera Van bilo je važno središte armenske kulture, s razvijenim samostanima, umjetnošću i književnošću. Kršćanstvo je ondje imalo dugu povijest, a samostani nisu bili samo mjesta molitve nego i škole, knjižnice i središta prepisivanja knjiga.

Grgurov otac Khosrov Andzevatsi pripadao je uglednomu rodu Artsrunija. Nakon smrti supruge postao je biskup i istaknuo se kao učen crkveni pisac. Njegovi pogledi na crkvenu vlast i neka pitanja povezana s kalcedonskom teologijom doveli su ga u sukob s vrhom Armenske apostolske Crkve te je bio izopćen. Taj obiteljski kontekst pokazuje da je Grgur odrastao usred živih i katkad bolnih teoloških rasprava, a ne u izdvojenom svijetu bez dodira s crkvenim napetostima.

Nakon majčine smrti Grgur i njegov stariji brat Hovhannes poslani su u samostan Narek. Odgojio ih je Ananija Narekaci, njihov rođak po majčinoj strani, ugledni učitelj i utemeljitelj samostana. Grgur je ondje stekao temeljitu izobrazbu u Svetom pismu, teologiji, liturgiji, pjesništvu i klasičnom armenskom jeziku. Za svećenika je zaređen 977. te je u samostanskoj školi poučavao teologiju sve do smrti.

Iste je godine napisao komentar Pjesme nad pjesmama na poticaj kneza Gurgena-Khachika Artsrunija. Biblijsku pjesmu čitao je u duhovnoj predaji koja je ljubav zaručnika i zaručnice razumijevala kao govor o odnosu Boga i čovjeka. Poznavao je tumačenje svetoga Grgura iz Nise, ali nije bio tek njegov prepisivač. U vlastitu je jeziku oblikovao osebujan spoj egzegeze, pjesničke slike i mistične čežnje.

Pisao je i pohvalne govore, homilije, litanije, ode i napjeve koji se i danas čuju u armenskoj liturgijskoj tradiciji. Sačuvan je dio njegova komentara Knjige o Jobu. U govorima o Mariji, križu, apostolima i svetom Jakovu iz Nisibisa spajao je biblijsku učenost s ritmom molitve. Njegova obrana križa i sakramenata bila je povezana i sa sporovima s tondrakijancima, pokretom koji je Armenska Crkva smatrala krivovjernim.

Najvažnije Grgurovo djelo jest Knjiga jadikovki, dovršena oko 1002. ili 1003. U armenskoj tradiciji često se naziva jednostavno Narek. Sastoji se od devedeset pet poglavlja i više od deset tisuća stihova. Većina poglavlja nosi naslov „Riječi Bogu iz dubine mojega srca”. Djelo nije obična autobiografija niti sustavna teološka rasprava. To je dug molitveni govor u kojemu se pojedinačni glas otvara patnji, grijehu i nadi svakoga čovjeka.

Govornik u Knjizi jadikovki ne skriva vlastitu rastrganost. Želi savršenstvo, a prepoznaje nemoć; čezne za Bogom, a osjeća vlastitu nedostojnost; ispovijeda grijeh, ali se ne zatvara u očaj. Središte knjige nije čovjekova krivnja, nego Božje milosrđe koje nadilazi krivnju. Grgur se obraća Bogu kao onomu koji poznaje tajne srca i može preobraziti ono što čovjek sam ne može izliječiti.

Upravo je zbog toga knjiga tijekom stoljeća postala mnogo više od književnoga spomenika. Čuvala se u armenskim domovima uz Bibliju, čitala u bolesti i opasnosti te prenosila kao molitvenik ispovijedanja i pouzdanja. Pojedini su joj čitatelji pripisivali čudotvornu snagu. Povijesno se takve tvrdnje ne mogu provjeriti, ali one svjedoče koliko su ljudi Grgurove riječi doživljavali bliskima vlastitoj patnji.

Njegov je stil obogatio klasični armenski jezik novim riječima, snažnim ritmom i iznimno osobnim slikama. U istom se odlomku mogu susresti ponizna ispovijest, složena teološka misao i bujna pjesnička invokacija. Zbog toga ga se smatra najvažnijim pjesnikom armenske vjerske predaje. Njegov utjecaj proteže se kroz stoljeća armenske književnosti, glazbe i pobožnosti.

Grgur nije pisao na rubu armenske kulture, nego u razdoblju njezina snažna procvata. Njegove su pjesme pokazale da armenski jezik može izraziti najsuptilnije pokrete savjesti, složenu teologiju i smionu pjesničku sliku. Kasniji su se pisci vraćali njegovu rječniku i ritmu čak i kada su se prema njegovoj naglašenoj pokorničkoj osjećajnosti odnosili kritički. Narek je tako postao istodobno knjiga molitve, književni uzor i mjesto rasprave o armenskom identitetu.

Njegov govor u prvom licu ne ostaje zatvoren u osobnu priču. Grgur na sebe preuzima glas grešnoga i ranjenog čovječanstva, pa čitatelj njegove riječi može izgovarati kao vlastite. Ta sposobnost da krajnje osobno iskustvo učini zajedničkim objašnjava zašto je djelo opstalo izvan samostanske škole i ušlo u obitelji, bogoslužje, književnost i glazbu.

O Grgurovoj svakodnevici zna se malo. Nije sigurno koliko je živio strogo povučeno, jer njegova djela pokazuju dobro poznavanje ljudi različitih staleža i sukoba vlastita vremena. Umro je početkom jedanaestoga stoljeća, vjerojatno između 1003. i 1011. Pokopan je unutar samostana Narek, a nad grobom mu je poslije podignuta kapela. Samostan je nakon armenskoga genocida napušten i u dvadesetom stoljeću uništen.

Grgura odavno štuje Armenska apostolska Crkva, a poštovanje prema njemu živi i u Armenskoj katoličkoj Crkvi. Papa Franjo proglasio ga je 12. travnja 2015. crkvenim naučiteljem. To nije bila njegova kanonizacija, nego priznanje da njegov nauk i duhovno iskustvo imaju trajnu vrijednost za cijelu Crkvu. Proglašenje je imalo i snažno ekumensko značenje jer je istaknulo zajedničku baštinu kršćanskoga Istoka i Zapada.

Spomendan svetoga Grgura iz Nareka slavi se 27. veljače. Njegova veličina ne počiva na mnoštvu događaja iz životopisa, nego na dubini glasa koji je pronašao za ljudsku savjest pred Bogom. Nije ublažavao stvarnost grijeha ni patnje, ali im nije dopustio posljednju riječ. U njegovoj molitvi posljednja riječ pripada milosti koja poznaje čovjekovu dubinu i može je pretvoriti u mjesto susreta.