Rođenje svetog Ivana Krstitelja

Rođenje svetog Ivana Krstitelja slavi Boga koji pripravlja put Kristu prije nego što ljudi mogu razabrati njegov naum. Ivanovo poslanje nije započelo tek propovijedanjem uz Jordan: Lukino evanđelje prikazuje njegov dolazak na svijet kao znak da se približilo vrijeme ispunjenja obećanja. Zato je središte ovoga slavlja Krist, kojemu će Ivan pokazati put, a radost zbog djetetova rođenja već je radost zbog spasenja koje dolazi.

Evanđelist Luka smješta početak pripovijesti u dom svećenika Zaharije i njegove žene Elizabete. Oboje su bili poodmakle dobi i nisu imali djece. Dok je Zaharija služio u Hramu, anđeo Gabrijel navijestio mu je da će Elizabeta roditi sina kojemu treba dati ime Ivan. Djetetovo je buduće poslanje opisano proročkim riječima: mnoge će obratiti Gospodinu i pripraviti mu spreman narod. Zaharijina nijemost nakon njegove sumnje te kasniji povratak govora naglašavaju da inicijativa pripada Bogu, a ne ljudskoj sigurnosti.

Ivanova je priča od početka povezana s Isusovom. U navještenju Mariji Gabrijel spominje Elizabetinu trudnoću kao znak da Bogu ništa nije nemoguće. Marija potom odlazi Elizabeti, a dijete u njezinoj utrobi poskakuje na Marijin pozdrav. Evanđeoski tekst tako ne predstavlja dvojicu suparničkih učitelja, nego Preteču i Onoga kojemu on pripravlja put. Ivanova veličina upravo je u tome što će čitavim životom upućivati izvan sebe.

Kad se dijete rodilo, susjedi i rodbina radovali su se s Elizabetom zbog iskazanoga milosrđa. Osmoga dana, pri obrezanju, očekivali su da dječak dobije očevo ime. Elizabeta je zahtijevala ime Ivan, a Zaharija je na pločici potvrdio: „Ivan mu je ime.“ Time se prekida očekivani obiteljski obrazac i prihvaća ime dano u navještenju. Zahariji se tada vraća govor te on blagoslivlja Boga. Njegov hvalospjev ne zadržava se na obiteljskoj sreći: dijete će biti prorok Svevišnjega i ići će pred Gospodinom da mu pripravi putove.

Crkva 24. lipnja slavi rođenje Ivana Krstitelja, šest mjeseci prije Kristova rođenja. Takvo mjesto u kalendaru izražava odnos koji Luka uspostavlja između dvaju navještenja i dvaju rođenja. Dok su se obljetnice mučenika redovito vezivale uz dan njihove smrti, Ivanovo je rođenje dobilo osobitu liturgijsku čast. Time se ne slavi rođenje radi njega samoga, nego Božje djelovanje koje čovjeka od početka usmjerava prema služenju Kristu.

U Ivanovu rođenju susreću se starozavjetno iščekivanje i blizina Novoga saveza. Motiv bračnoga para koji dugo nema djece podsjeća na Saru, Rebeku, Rahelu i Anu: biblijska povijest opet pokazuje da se obećanje ne ostvaruje ljudskom snagom. Ipak, Ivan nije samo nastavak staroga niza. On stoji na pragu ispunjenja i poziva narod na obraćenje jer je Mesija blizu.

Zato slavlje nije sentimentalno zadržavanje nad djetinjstvom jednoga sveca. Ono govori o pozivu koji je u cijelosti odnos prema Kristu. Ivan će kasnije odbiti prisvojiti mesijansku čast, uputiti svoje učenike Isusu i pristati da se njegova vlastita uloga umanjuje. Ono što se u času rođenja naviješta, u njegovu se djelovanju ostvaruje: glas postoji radi Riječi, a pripravitelj radi Gospodina koji dolazi.

Rođenje svetog Ivana Krstitelja stoga Crkvi objavljuje tihu, ali zahtjevnu istinu: Božja obećanja sazrijevaju i ondje gdje čovjek vidi samo nemoć ili zakašnjenje. Radost Zaharijina i Elizabetina doma prerasta u radost cijeloga naroda, jer darovani sin nije zatvoren u obiteljsku sreću. Njegov će život biti svjedočanstvo da primljeni dar nalazi puninu kada postane služenje Kristu.