Rođenje Blažene Djevice Marije

Rođenje Blažene Djevice Marije slavi zoru spasenja: ne zato što bi Marijino rođenje bilo opisano u Svetome pismu, nego zato što je u njezinu životu pripravljena ljudska blizina iz koje će se roditi Krist. Crkva tim blagdanom ne popunjava biografsku prazninu legendom. Ona zahvalno promatra početak života žene čiji će slobodni pristanak služiti utjelovljenju Sina Božjega.

Novi zavjet ne navodi ni okolnosti ni datum Marijina rođenja, a ne imenuje ni njezine roditelje. Imena Joakim i Ana te pripovijest o bračnom paru koji dugo nije imao djece dolaze iz Protoevanđelja Jakovljeva, apokrifnoga spisa iz drugoga stoljeća. Taj tekst svjedoči o ranoj kršćanskoj želji da se razmatra Marijin početak, ali nije povijesni izvještaj niti pripada biblijskom kanonu. Stoga se njegovi prizori mogu razumjeti kao dio razvoja pobožne predaje, ne kao činjenice jednake evanđeoskom svjedočanstvu.

Pouzdano je da se slavlje Marijina rođenja razvilo u istočnom kršćanstvu te je poznato barem od šestoga stoljeća. Datum 8. rujna povezan je s početkom crkvene godine na Istoku. Iz njega je poslije izveden i datum slavlja Bezgrješnoga začeća, devet mjeseci ranije, 8. prosinca. Kalendar tako ne tvrdi da raspolaže matičnim zapisom Marijina rođenja, nego liturgijskim rasporedom izražava jedinstvo otajstava koja Crkva slavi.

Teološki smisao blagdana ne odvaja Mariju od Krista. Njezina važnost nije samostalna ni usporedna s njegovom, nego posve usmjerena prema njemu. Kada liturgija u Marijinu rođenju prepoznaje početak nade, ona unaprijed gleda prema njezinu Sinu. Krist je punina spasenja; Marija je zora jer njezin dolazak prethodi utjelovljenju i jer će njezina vjera prihvatiti Božju riječ.

Takav pogled čuva blagdan od dvije suprotne pogreške. S jedne strane, ne svodi ga na običan rođendan bez odnosa prema povijesti spasenja. S druge, ne pretvara oskudne podatke u izmišljenu povijest Marijina djetinjstva. Crkvena vjera može svečano zahvaljivati za nečiji život i onda kada ne poznaje njegove rane zemaljske pojedinosti. Predmet slavlja nije naša znatiželja, nego Božje djelovanje u stvarnoj ljudskoj povijesti.

Marijino rođenje podsjeća i da Bog svoje najveće djelo nije ostvario mimo ljudske naravi. Sin Božji primit će tijelo od žene, ući u obitelj i pripadati određenomu narodu. Rođenje njegove majke zato naviješta blizinu spasenja koje ne prezire stvorenost, nego je prima i obnavlja. U toj perspektivi svaki ljudski život ima dostojanstvo dara, premda se Marijino mjesto u povijesti spasenja ne može svesti na opću pouku o rođenju.

Liturgija 8. rujna tako sjedinjuje povijesnu skromnost i veliku nadu. Ne zna pojedinosti koje Pismo nije predalo, ali zna kome Marijin život pripada i kamo vodi. Slaveći njezino rođenje, Crkva se raduje početku života koji će po milosti biti potpuno otvoren Kristu. Zora nije sunce, ali pouzdano najavljuje njegov dolazak.