Sveti rimski prvomučenici
- Slavi se
- 30. lipnja
- Neobvezni spomendan
Sveti rimski prvomučenici zajedničko su ime za velik broj kršćana ubijenih u Rimu za vladavine cara Nerona, oko 64. godine. Ne čine biografiju jedne osobe i njihova pojedinačna imena uglavnom nisu sačuvana. Njihov se spomen slavi 30. lipnja, neposredno nakon zajedničkoga spomena apostola Petra i Pavla, koji su također stradali u Rimu u vrijeme Neronova progona.
Povod progonu bio je veliki požar koji je u srpnju 64. opustošio velik dio Rima. U gradu je zavladalo nezadovoljstvo, a krivnja je prebačena na kršćane. Rimski povjesničar Tacit, pišući nekoliko desetljeća poslije, govori o velikom broju kažnjenih. Njegovo svjedočanstvo opisuje okrutne načine pogubljenja: neki su bili predani divljim zvijerima, a drugi spaljeni noću kao žive baklje u carskim vrtovima.
Kršćani su tada bili malena i ranjiva zajednica. Proglašeni krivcima, postali su sredstvo kojim je vlast nastojala usmjeriti javni bijes. Njihovo stradanje nije ostalo samo u rimskom povijesnom zapisu. Krajem prvoga stoljeća papa Klement I. u poslanici Korinćanima također se osvrnuo na progon i mnoštvo vjernika koji su podnijeli muke. Tako su sjećanje zajednice i izvještaj rimskoga pisca sačuvali jezgru događaja.
Štovanje prvih rimskih mučenika razvijalo se uz štovanje Petra i Pavla. Ipak, riječ je o zasebnoj skupini i ne treba ih poistovjetiti s dvojicom apostola ni svesti na nekoliko poznatih imena. Upravo anonimnost daje njihovu spomenu posebno značenje: iza izraza „velik broj” stajali su pojedinci, obitelji i članovi prve rimske zajednice čije osobne životne priče više nije moguće rekonstruirati.
Kasnija književnost snažno je oblikovala predodžbu o Neronovu Rimu. Roman Quo vadis Henryka Sienkiewicza približio je te događaje širokom čitateljstvu, ali je književno djelo, a ne povijesni popis mučenika. Činjenično središte njihova spomena ostaje skromnije: kršćani su nakon požara optuženi, javno mučeni i ubijeni, a njihova je zajednica sačuvala uspomenu na vjernost u progonu.
Sveti rimski prvomučenici časte se kao kolektivna skupina od ranoga doba, prije kasnijih postupaka kanonizacije. Njihovo svjedočanstvo ne počiva na poznatim govorima, službama ili djelima, nego na zajednički podnesenoj smrti. Oni predstavljaju bezimene članove prvih naraštaja čija je postojanost omogućila da rimska kršćanska zajednica preživi nasilje i nastavi rasti.
