Prvi sveti mučenici Crkve u Rimu

Neron Klaudije Cezar August Germanik bio je peti rimski car, koji je vladao od 54. do 68. godine. Bio je poznat kao raskošan, nagao, tiranski, nasilan i bezuman. Ubio je svoju prvu ženu pa čak i vlastitu majku. Godine 64., kada je Neronu bilo dvadeset i sedam godina i kada je već deset godina bio rimski car, u Rimu je izbio požar. Požar je gorio devet dana i uništio veći dio grada. Mnogi vjeruju da je sam Neron dao podmetnuti požar kako bi napravio mjesta za novu palaču. Kad su ga ljudi počeli propitivati, za požar je okrivio kršćane. U to su vrijeme kršćani bili malobrojna manjina u Rimu i smatrani prijetnjom i smetnjom tradicionalnom rimskom načinu života i tradicionalnim rimskim bogovima. Neron je potom sustavno dao uhititi, suditi i pogubiti što više kršćana, i to na najokrutnije načine. Jedan antički poganski povjesničar iz toga vremena, po imenu Tacit, ovako o tome pripovijeda:

Neron je svalio krivnju i podvrgnuo najistančanijim mukama one koje je narod, omražene zbog njihovih „opačina“, nazivao kršćanima… Stoga su najprije bili uhićeni svi koji su priznali krivnju; zatim je, na temelju njihovih izjava, osuđeno silno mnoštvo ljudi, ne toliko zbog zločina paljenja grada koliko zbog „mržnje prema ljudskom rodu“. Njihovoj smrti pridodano je svakojako ruglo. Prekriveni kožama zvijeri, bili su razdirani od pasa i tako ginuli; ili su pribijani na križeve; ili su bili predani plamenu i spaljivani da posluže kao noćna rasvjeta kad bi nestalo dnevnog svjetla.

Neron je za taj prizor ustupio svoje vrtove i priređivao predstavu u cirkusu, dok se miješao s narodom odjeven kao kočijaš ili stajao na kolima. Zato se, čak i prema zločincima koji su zasluživali krajnju i primjerenu kaznu, počeo javljati osjećaj samilosti; jer se činilo da se oni ne uništavaju radi javnoga dobra, nego da bi se zasitila okrutnost jednoga čovjeka.

Crkva se danas spominje i časti tih prvih kršćanskih mučenika u gradu Rimu. Među njima su bili i Sveti Petar i Pavao, ali i brojni drugi, nepoznati, koji su također položili svoje živote. Neki od njih bili su, još živi, ušiveni u utrobe životinja, a zatim bačeni divljim psima da ih rastrgaju. Drugi su bili premazani voskom i noću zapaljeni kao baklje u Neronovim vrtovima dok je zabavljao goste. Neki su pak bili razapeti poput našega Gospodina. Ti su progoni nadilazili puko izvršenje kazne za neki zločin. Očitovali su zlo najđavolskije naravi.

Premda se očekivalo da će ta mučeništva iskorijeniti kršćanstvo iz Rimskoga Carstva, to se nikada nije ostvarilo. Naprotiv, hrabro svjedočanstvo tih muškaraca i žena posijalo je i zalilo sjeme vjere koje je nastavilo rasti, cvasti i donositi obilje dobrih plodova.

Gotovo tri stoljeća progoni kršćana mijenjali su se pod raznim rimskim carevima. Najžešći progoni unutar Carstva dogodit će se dva stoljeća kasnije, za vladavine careva Decija (249.–251.) i Dioklecijana (284.–305.). Tek godine 313., kada je car Konstantin Veliki Milanskim ediktom ozakonio kršćanstvo, carski su progoni prestali.

Današnji je blagdan mudro smješten samo jedan dan nakon što Crkva časti Svete Petra i Pavla, dvojicu najistaknutijih mučenika u tome Neronovu progonu. Slaveći najprije Svete Petra i Pavla, a zatim blagdan svih ostalih mučenika koji su umrli zajedno s njima, Crkva nas poziva da se stavimo ne samo u sjenu Svetih Petra i Pavla, nego i da se pridružimo tim mnogim nepoznatim kršćanima koji su prolili svoju krv za vjeru. Iako je tjelesno prolijevanje krvi za Krista danas rijetka pojava, dubina odlučnosti koju kršćani trebaju imati ostaje ista. Svaki kršćanin, u svakom vremenu i u svim okolnostima, mora biti tako potpuno predan Kristu da nas ništa, pa ni samo mučeništvo, ne smije odvratiti od naše odluke.

Dok razmatrate o tim neimenovanim junacima naše vjere, molitveno se sjedinite s njima. Gledajte u Svete Petra i Pavla kao u svoje glavne nadahnitelje, a zatim odlučite postati jednim od tih neimenovanih svjedoka koji idu za njima. Na nebu će svaka žrtva biti poznata i postat će razlogom za slavu Božju. Za sada su mnoge naše žrtve skrivene i poznate samo nama i Bogu. Radujte se svojim skrivenim žrtvama i znajte da vas te žrtve sjedinjuju s onima koje danas častimo.