Prikazanje Gospodinovo (Svijećnica)

Prikazanje Gospodinovo slavi Krista koji ulazi u Hram kao očekivano svjetlo naroda, ali dolazi u siromaštvu i poslušnosti Zakonu. Marija i Josip prinose dijete Bogu, a Šimun i Ana u njemu prepoznaju ispunjenje nade. Blagoslovljene svijeće nisu središte slavlja, nego vidljiv znak svjetla koje je starac Šimun ugledao u Isusu.

Luka pripovijeda da su roditelji četrdeset dana nakon Isusova rođenja došli u jeruzalemski Hram. Postupili su prema Mojsijevu Zakonu koji je uređivao očišćenje majke i prikazanje prvorođenca. Njihov prinos dviju ptica pokazuje skromne prilike obitelji. Sin koji pripada Ocu prihvaća mjesto među siromašnima i ulazi u povijest Saveza.

Šimun dolazi potaknut Duhom Svetim. Uzima dijete u naručje i blagoslivlja Boga jer su mu oči vidjele spasenje, „svjetlost na prosvjetljenje naroda i slavu puka Izraelskoga”. Njegov hvalospjev povezuje Izraelovo iščekivanje s poslanjem svim narodima. Isti prorok Mariji naviješta da će dijete biti znak osporavan i da će joj mač probosti dušu. Svjetlo se ne odvaja od križa.

Proročica Ana, udovica posvećena molitvi i postu, također prepoznaje dijete i govori o njemu onima koji iščekuju otkupljenje Jeruzalema. Luka tako uz mladu obitelj postavlja dvoje staraca. Božje obećanje povezuje naraštaje, a sposobnost prepoznavanja Mesije raste iz dugotrajne vjernosti, molitve i nade.

Blagdan se slavi četrdeset dana nakon Božića, 2. veljače, i pripada drevnoj liturgijskoj predaji. U njegovu se razvoju isprepleću nazivi Prikazanje Gospodinovo, Susret i nekadašnji naglasak na Marijinu očišćenju. Današnji naslov jasno stavlja Krista u središte, dok Marijina poslušnost i majčinska bol ostaju nerazdvojne od događaja.

Procesija i blagoslov svijeća dali su blagdanu hrvatski naziv Svijećnica. Svijeća ne služi kao amajlija. Ona podsjeća krštenika da je primio Kristovo svjetlo i pozvan ga nositi djelima istine i milosrđa. Plamen koji se troši dok svijetli prikladno govori i o darivanju života.

Prikazanje poziva Crkvu da Krista prepozna ondje gdje veličina nije očita: u djetetu siromašne obitelji, u strpljivu iščekivanju starijih i u vjernosti Božjemu zakonu. Šimun može otići u miru jer je primio Spasitelja. I vjernik nosi svijeću kako bi priznao da mu mir ne daje odsutnost tame, nego Krist prisutan usred nje.