Prikazanje Blažene Djevice Marije

Prikazanje Blažene Djevice Marije slavi potpunu pripadnost Bogu koju je Marija živjela tijekom cijeloga života. Pripovijest o djevojčici uvedenoj u jeruzalemski Hram dolazi iz kasnije predaje, a ne iz kanonskih evanđelja. Liturgija ne pretvara taj apokrifni prizor u povijesno dokazanu epizodu; njime izražava stvarnu vjeru Crkve u Marijin slobodan odgovor milosti.

Sveto pismo ne imenuje Marijine roditelje niti opisuje njezino djetinjstvo. Evanđelja je prvi put jasno predstavljaju u događajima Navještenja i Kristova rođenja. Imena Joakim i Ana te prikazanje trogodišnje Marije u Hramu potječu iz Jakovljeva protoevanđelja, spisa iz drugoga stoljeća koji ne pripada Novomu zavjetu. Njegova vrijednost leži u svjedočanstvu o razvoju rane kršćanske pobožnosti, ne u autoritetu evanđeoskoga izvještaja.

Prema toj pripovijesti, Joakim i Ana zahvaljuju Bogu za dijete i dovode Mariju u Hram da bude posvećena njegovoj službi. Kasniji prikazi dodaju procesiju djevica sa svjetiljkama, hramske stube i Marijin život u svetom prostoru. Ti su motivi snažno oblikovali ikonografiju Istoka i Zapada. Treba ih čitati kao teološke simbole: Marijin život pripada Božjem naumu i pripravlja mjesto utjelovljenju Sina.

Slavlje se razvilo na kršćanskom Istoku, povezano s posvetom crkve Svete Marije Nove u Jeruzalemu u šestom stoljeću. Postupno se širilo, a na Zapadu je prihvaćeno u srednjem vijeku. Njegova povijest pokazuje kako liturgija prima pobožnu predaju, pročišćuje je i usmjerava prema otajstvu Krista. Središte nije znatiželja o godinama koje evanđelja prešućuju.

Marijino posvećenje Bogu u katoličkom razumijevanju nije pasivno raspolaganje njezinim životom. Navještenje će pokazati da milost traži slobodan pristanak: „Neka mi bude.” Prikazanje unaprijed promatra tu raspoloživost i slavi je kao cjelovit smjer života. Bog poziva, a Marija odgovara vjerom koja će se potvrđivati od Nazareta do križa i molitve s učenicima.

Slika Hrama dobiva punije značenje u Novome zavjetu. Bog ne stanuje samo u građevinama; Kristovo tijelo pravi je Hram, a kršteni postaju prebivalište Duha Svetoga. Marija koja prima Riječ u vjeri i tijelu na jedinstven način pokazuje tu istinu. Njezino prikazanje zato govori i o pozivu svakoga kršćanina da cijeli život, a ne izdvojeni pobožni dio, postane odgovor Bogu.

Predaja je kroz stoljeća nadahnula redovničke zajednice i odgoj mladih, ali slavlje ne opravdava prisilu nad dječjim pozivom niti romantizira odvajanje od obitelji. Posvećenje je istinito kada raste u slobodi, razlučivanju i crkvenom zajedništvu. Marijin „da” ostaje osoban odgovor, premda služi spasenju drugih.

Na dan 21. studenoga Crkva stoga ne tvrdi više nego što njezini izvori dopuštaju. Ona razlikuje šutnju Pisma, apokrifnu pripovijest i teološki smisao liturgije. Upravo ta razboritost omogućuje da srž slavlja ostane jasna: Marija je od početka do kraja života primala Božju milost i na nju odgovarala nepodijeljenim srcem.