Presveto Ime Blažene Djevice Marije
- Slavi se
- 12. rujna
- Neobvezni spomendan
Presveto Ime Blažene Djevice Marije slavi ime koje u kršćanskoj molitvi ne zaustavlja pogled na Mariji, nego ga vodi Kristu. Čast iskazana njegovoj Majci izvire iz njezina mjesta u otajstvu utjelovljenja i iz njezina trajnog upućivanja na Sina. Zato ovaj spomen nije biografija Marije ni magijsko pripisivanje moći jednoj riječi, nego liturgijski čin zahvalnosti za osobu koju ime označuje.
U biblijskom svijetu ime izražava osobnu pripadnost i poziv, a nije tek praktična oznaka. Evanđelja Mariju predstavljaju kao ženu koja prima Božju riječ, rađa Isusa i ostaje uz njega. Iz te evanđeoske jezgre razvilo se zazivanje njezina imena u molitvi Crkve. Pobožnost je kršćanska samo dok čuva taj odnos: Marija nije cilj odvojen od Boga, nego Majka Gospodinova koja vjernike usmjerava prema njemu.
Zasebno liturgijsko slavlje Presvetoga Imena Marijina pojavilo se u Španjolskoj početkom šesnaestoga stoljeća. Godine 1513. ondje je uvedeno u kalendar, a tijekom sedamnaestoga stoljeća proširilo se na Španjolsku i Napuljsko Kraljevstvo. Nakon pobjede kršćanske vojske pod poljskim kraljem Ivanom III. Sobjeskim kod Beča 1683., papa Inocent XI. proširio je slavlje na cijelu zapadnu Crkvu.
Ta povijesna povezanost zahtijeva trezveno čitanje. Blagdan se ne smije pretvoriti u slavljenje rata ni u vjersko ponižavanje drugih naroda. Povijest objašnjava okolnosti širenja slavlja, ali njegovo trajno crkveno značenje nalazi se u molitvenom zazivanju Marije i u traženju mira koji je utemeljen na istini i pravednosti. Naslov Kraljice mira obvezuje na mir koji poštuje dostojanstvo svakoga čovjeka.
Ime Marijino u liturgiji stoji uz pobožnost Presvetomu Imenu Isusovu, ali njihova uloga nije ista. Isusovo ime ispovijeda Spasitelja; Marijino ime časti onu koja ga je primila vjerom i dala mu ljudsko tijelo. Upravo ta razlika čuva ispravnu mjeru marijanske pobožnosti. Što je ona autentičnija, to jasnije vodi prema Kristu, njegovoj riječi i njegovu djelu spasenja.
Spomen se slavi 12. rujna. Njegova jednostavnost može biti protuteža rastresenoj ili bezličnoj molitvi: izgovoriti nečije ime znači obratiti se stvarnoj osobi, s njezinom poviješću i odnosom prema Bogu. Kada Crkva zaziva Mariju, ona se prisjeća njezina poniznog pristanka, njezine blizine Isusu i njezina mjesta u zajedništvu svetih.
Presveto Ime Blažene Djevice Marije zato ne dodaje novu epizodu Marijinu životu. Ono sažima način na koji je Crkva pamti: po imenu žene koja je poslušala Božju riječ i sva ostala vjerna Kristu. Ispravno izgovoreno u vjeri, to ime ne zatvara molitvu u prošlost, nego je usmjerava prema miru i poslušnosti Evanđelju.
