Posveta Lateranske bazilike

Posveta Lateranske bazilike slavi Crkvu okupljenu u Kristu, a ne kamen radi kamena. Građevina je važna jer služi živomu zajedništvu vjernika: ona je katedrala rimskoga biskupa i vidljivi znak jedinstva mjesnih Crkava. Zato obljetnica njezine posvete pripada cijeloj Crkvi, premda je riječ o jednoj određenoj crkvi u Rimu.

Lateranska bazilika nosi naslov Presvetoga Spasitelja te svetih Ivana Krstitelja i Ivana Evanđelista. Za razliku od bazilike svetoga Petra, ona je papina katedrala, odnosno crkva u kojoj rimski biskup ima svoju katedru. Ta činjenica objašnjava njezino prvenstvo među rimskim bazilikama: nije riječ samo o veličini, starosti ili umjetničkoj vrijednosti, nego o službi koju ima u životu Rimske biskupije i općega crkvenog zajedništva.

Početci bazilike sežu u četvrto stoljeće, nakon što je car Konstantin omogućio gradnju na Lateranu. U razdoblju kada su kršćani izašli iz progona, velika javna crkva postala je znak nove povijesne okolnosti. Ipak, kršćanska vjera ne poistovjećuje Božje kraljevstvo s carskom naklonošću. Zgrada može pomoći slobodnom okupljanju i bogoslužju, ali svetost Crkve ne dolazi od političke moći niti se iscrpljuje u njezinoj javnoj vidljivosti.

Lateran je tijekom stoljeća pretrpio požare, potrese, ratna razaranja i zapuštenost. Kada se papinstvo u četrnaestom stoljeću vratilo iz Avignona u Rim, bazilika i susjedna palača bile su teško oštećene. Današnji izgled velikim je dijelom oblikovan obnovom koju je u sedamnaestom stoljeću naručio papa Inocent X. Ta povijest rušenja i obnove čuva slavlje od površnoga divljenja monumentalnosti: crkvene građevine traju samo uz stalnu brigu, a vidljive ustanove nose trag ljudske krhkosti.

Liturgijski smisao posvete crkve počiva na biblijskoj slici hrama. Novi zavjet tu sliku prenosi s građevine na Krista i na zajednicu sjedinjenu s njime. Krist je temelj, a kršteni su poput živoga kamenja ugrađeni u duhovni dom. Posvećena zgrada zato nije zamjena za zajednicu. Ona joj daje mjesto okupljanja, slušanja Božje riječi, slavljenja euharistije i molitve, a njezina uređenost treba služiti tim činima.

Upravo zbog katedre rimskoga biskupa Lateran upućuje i na vidljivo jedinstvo Crkve. To jedinstvo nije administrativna jednoličnost ni puka privrženost jednomu gradu. Ono izvire iz iste vjere, sakramenata i zajedništva koje okuplja Krist. Katedra ima smisla samo kao znak učiteljske i pastirske službe; bez služenja Evanđelju, sam položaj ne bi mogao izgraditi Crkvu.

Blagdan 9. studenoga stoga proširuje ono što svaka zajednica slavi u obljetnici posvete vlastite crkve. Vjernici zahvaljuju za mjesto u kojem se kroz naraštaje okuplja narod Božji, ali se istodobno pitaju odgovara li njihov život onomu što prostor označuje. Hram od kamena postaje istinit znak kada u njemu raste zajednica pomirena s Bogom i ljudima.

Lateranska bazilika ostaje važan povijesni i umjetnički spomenik, no njezina liturgijska poruka nadilazi razgledavanje. Posveta usmjerava od pročelja prema Kristu, od katedre prema služenju i od građevine prema krštenicima koji čine živi hram. Crkva se može okupljati u veličanstvenoj bazilici ili u skromnom prostoru; njezino je središte isti Gospodin koji od mnoštva ljudi gradi jedno tijelo.