Posveta bazilike Svete Marije Velike

oko 352.

Razmatranje: Četvrto je stoljeće bilo važno vrijeme u povijesti Crkve, a peto je stoljeće bilo važno vrijeme u povijesti marijanske pobožnosti. Godine 313. rimski car Konstantin Veliki izdao je Milanski edikt, kojim je kršćanstvo postalo dopušteno i prestali su državni progoni kršćana. Tijekom sljedećih četrdeset godina mnogi su se ljudi diljem Rimskoga Carstva, uključujući i mnoge u samome Rimu, obratili. Katolička Crkva također je postajala uređenija, a rimskoga biskupa sve se više shvaćalo kao poglavara sveopće Crkve.

Dok je Crkva u Rimu i dalje tražila svoj put, predaja kaže da je Majka Božja odlučila dati svoj doprinos pomoći. Godine 352. imućni rimski plemić po imenu Ivan i njegova žena, koji nisu imali djece i bili su vjerni kršćani, željeli su svojim novcem pomoći širenju Crkve. Nakon molitve za vodstvo, Ivan je u noći 4. kolovoza 352. usnio san u kojem mu se ukazala naša Blažena Majka i rekla mu da želi da se u Rimu, na Eskvilinskom brežuljku, sagradi crkva. Rekla je da će, premda je usred ljeta, sljedećega dana na tome mjestu pasti snijeg. Kad je Ivan 5. kolovoza ustao, pošao je papi Liberiju ispripovjediti svoje viđenje u snu. Na Ivanovo iznenađenje, papa Liberije imao je prethodne noći sličan san, pa su odlučili poći vidjeti je li na Eskvilinskom brežuljku doista pao snijeg. I doista, kad su stigli, našli su svjež snijeg u obliku temelja za crkvu. Papa je prema snijegu označio temelj i naredio da se crkva sagradi. Ivan i njegova žena svojim su novcem platili gradnju, a crkva je nazvana Liberijeva bazilika, prema papi Liberiju.

U stoljeću koje je slijedilo pojavila se rasprava o prikladnome naslovu Isusove majke. Treba li je zvati „Kristorodicom“ ili „Bogorodicom“? Drugim riječima, je li ona samo Majka Kristova ili Majka Božja? Nestorije, koji je od 428. do 431. bio carigradski nadbiskup, tvrdio je da je Marija samo majka Kristove ljudske naravi, naznačujući time da u Kristu postoje dvije osobe, božanska i ljudska. Aleksandrijski nadbiskup Ćiril, naprotiv, tvrdio je da je Krist samo jedna Osoba te da su njegovo čovještvo i božanstvo sjedinjeni u njegovoj jedinstvenoj osobi. Naravna posljedica njegova nauka bila je da, ako je Marija majka Osobe, a ta je Osoba Bog, tada je Marija bila i jest Majka Božja.

Da bi razriješio tu raspravu, istočnorimski car Teodozije II. sazvao je crkveni sabor u Efezu 431. godine. Nestorije i Ćiril obojica su nazočili, premda je Nestorije stigao prekasno, a Ćirilovo je stajalište prevagnulo. Nestorije je svrgnut i prognan. Papa Celestin I. potvrdio je odluke sabora, ali je nedugo potom umro. Papa Siksto III. izabran je 432. za njegova nasljednika i učinio je mnogo da se provedu nauci Efeškoga sabora. Među tim je pothvatima bila i obnova te proširenje Liberijeve bazilike, kao i davanje novoga imena u čast Majci Božjoj. Središnji dio današnje bazilike Santa Maria Maggiore (Sveta Marija Velika) na Eskvilinskom brežuljku u Rimu sagradio je i posvetio papa Siksto neko vrijeme prije svoje smrti 440. godine.

Danas je Santa Maria Maggiore jedna od četiriju glavnih bazilika u Rimu, zajedno s bazilikom svetoga Petra na Vatikanskome brežuljku, bazilikom svetoga Ivana Lateranskog (službenom katedralom Rimske biskupije) i bazilikom svetoga Pavla izvan zidina. Svaka bazilika ima svoje jedinstveno značenje i povijest. Santa Maria Maggiore u sebi čuva slavoluk i zadivljujuće mozaike na središnjoj lađi, koji potječu iz petoga stoljeća. Ti mozaici prikazuju razne biblijske prizore, uključujući događaje iz Staroga zavjeta i Kristova djetinjstva. Oni su među najstarijim i najvažnijim kršćanskim mozaicima u Rimu. U bazilici se također, pod glavnim oltarom, nalazi najsvetija relikvija te crkve: drvo jaslica u koje je položen mali Isus. Druga važna relikvija jest Salus Populi Romani, ikona Blažene Djevice Marije. Prema predaji, ta je drevna ikona prva naslikana Marijina ikona, a naslikao ju je sveti Luka, pisac Evanđelja. Stoljećima se, kao spomen na predaju o čudesnome ljetnom snijegu, svakoga 5. kolovoza s kupole bazilike na vjernike spuštaju latice bijelih ruža.

Premda su relikvije, povijest i predaje vezane uz ovu drevnu crkvu nadahnjujuće, možda je najtrajnije nadahnuće koje možemo primiti od ove crkve to što je ona više od 1600 godina mjesto božanskoga bogoslužja. Od tada je gotovo svaki papa ondje slavio misu, nebrojeni su milijuni ondje molili, brojni su sveci hodočastili u tu svetu crkvu, a naša je Blažena Majka zasigurno primila i uslišala mnoge molitve unutar tih zidova.

Dok slavimo Posvetu bazilike Svete Marije Velike, razmatrajte o svojoj vlastitoj pobožnosti prema Majci Božjoj. Osobito se prisjetite nebrojenih svetaca koji su molili unutar zidina Svete Marije Velike te nastojte nasljedovati njihovu vjeru i njihovu pobožnost prema Majci Božjoj.