Pohod Blažene Djevice Marije
- Slavi se
- 31. svibnja
- Blagdan
Pohod Blažene Djevice Marije slavi vjeru koja primljenu milost pretvara u služenje. Nakon Navještenja Marija ne ostaje zatvorena u vlastito otajstvo, nego žurno odlazi Elizabeti. U njezinu dolasku Krist, još skriven u majčinoj utrobi, već donosi radost i okuplja ljude oko Božjega obećanja.
Luka pripovijeda da je Marija krenula u gorje, u grad Judin, i ušla u Zaharijinu kuću. Elizabeta je bila u poodmakloj trudnoći, premda su ona i Zaharija dugo bili bez djece. Marijin pohod zato ima jednostavnu ljudsku razinu: mlada žena dolazi biti blizu rođakinji kojoj je potrebna pomoć. Evanđelje ne odvaja služenje čovjeku od nošenja Krista.
Na Marijin pozdrav dijete zaigra u Elizabetinoj utrobi, a ona se ispuni Duhom Svetim. Naziva Mariju blagoslovljenom među ženama i „majkom Gospodina mojega” te blaženom jer je povjerovala Božjoj riječi. Crkvena predaja u Ivanovu pokretu vidi susret Preteče s Mesijom. Luka izravno govori o radosti i djelovanju Duha; kasnija teološka razmišljanja o Ivanovu posvećenju u utrobi nisu ista vrsta tvrdnje kao evanđeoski tekst.
Marija odgovara hvalospjevom Veliča. Ne zadržava Elizabetinu pohvalu na sebi, nego veliča Boga koji uzvisuje neznatne, siti gladne i ostaje vjeran obećanju Abrahamu. Njezina poniznost nije umanjivanje dara koji je primila. Ona jasno kaže da joj je Silni učinio velika djela i svu veličinu vraća njegovu milosrđu.
Blagdan se u zapadnoj Crkvi širio tijekom srednjega vijeka. Papa Urban VI. ustanovio ga je 1389. za cijelu Crkvu u vrijeme Zapadnoga raskola, želeći potaknuti molitvu za jedinstvo i mir. Liturgijski je datum poslije smješten na 31. svibnja, između Navještenja Gospodinova i Rođenja svetoga Ivana Krstitelja, pa kalendar slijedi slijed Lukine pripovijesti.
Povijesni razlog širenja blagdana i evanđeoska jezgra međusobno se osvjetljuju. Podijeljena Crkva tražila je Marijin zagovor gledajući prizor dviju žena koje se susreću u vjeri i blagoslovu. Jedinstvo se ondje ne rađa iz nadmetanja, nego iz prepoznavanja Božjega djelovanja u drugomu.
Marijina „žurnost” ne treba pretvoriti u nemir ili aktivizam. Ona je spremnost da se na primljenu riječ odgovori konkretnim korakom ljubavi. Pohod zato ne duplicira Marijin ili Elizabetin životopis. Slavi događaj u kojemu vjera postaje put, pozdrav budi radost, a hvalospjev otkriva Boga koji dolazi malenima.
Na blagdan 31. svibnja Crkva moli da poput Marije nosi Krista bez prisvajanja njegova mjesta. Najvjernije ga donosi ondje gdje služi, prepoznaje milost u drugomu i s poniznima pjeva o Božjem milosrđu.
