Pohod Blažene Djevice Marije

Pred kraj četrnaestoga stoljeća Crkva je trpjela zbog unutarnjega sukoba poznatoga kao Zapadni raskol. Godine 1378. dvojica su ljudi polagala pravo na papinstvo. Papa Urban VI. stolovao je u Rimu, a protupapa Klement VII. u Avignonu u Francuskoj. Ta je podjela trajala sve do 1417., kada je sabor u Konstanci jednom zauvijek razriješio to pitanje. Papa Urban VI. ustanovio je 1389. današnji blagdan, Pohod Blažene Djevice Marije, kako bi potaknuo cijelu Crkvu da moli Blaženu Djevicu Mariju za jedinstvo i mir.

Premda je neposredni razlog ustanovljenja ovoga blagdana bio unutarnji crkveni sukob, njegovo je nadahnuće slavni događaj koji sveti Luka pripovijeda u prvome poglavlju svoga Evanđelja. Nakon Navještenja Bog je postao čovjekom. Božanstvo se sjedinilo s čovještvom u krilu Blažene Majke. Najvjerojatnije je Marija pošla k svojoj rođakinji Elizabeti već unutar mjesec dana od začeća Spasitelja svijeta. Stoga je putovala kao svetohranište Svevišnjega. Uočimo da nam Luka kaže kako je putovala „žurno“. Na duhovnoj razini u toj riječi možemo vidjeti dvostruko djelovanje. Prvo, premda je Spasitelj bio tek maleno dijete u Marijinoj utrobi, on je ujedno bio i Bog. Posjedovao je božansko znanje. Stoga je u svojem božanstvu Bog Sin želio da njegova djevičanska majka ne pođe Elizabeti samo da joj pomogne u trudnoći, nego i zato što je Sin Božji želio posvetiti Ivana Krstitelja u krilu njegove majke. Prvo što, dakle, vidimo u tom putovanju „žurno“ jest objava želje Sina Božjega da izlije svoju posvetiteljsku milost na svoga Preteču, Ivana, još u utrobi. Isus je, iz utrobe, nadahnuo svoju majku da krene na put kako bi se ispunila njegova božanska volja.

Ta je „žurnost“ zahvatila i našu Blaženu Majku. Bila je ispunjena Duhom Svetim i u svojoj je utrobi nosila vječnoga Boga. Zato je njezino majčinsko srce moralo osjetiti čežnju volje njezina božanskog Sina, koji je iz njezine utrobe želio podijeliti Ivanu svoj prvi dar posvetiteljske milosti. Zbog toga je bila potaknuta brzo poći k Elizabeti kako bi njezin Sin ispunio svoju volju.

Kada je Marija stigla k Elizabeti, Elizabeta je povikala: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!“ Zatim je Mariju nazvala „majkom Gospodina mojega“ te otkrila da se, u času kada ju je Marija pozdravila, u djetetu koje je nosila u utrobi dogodilo nešto čudesno i duhovno. Ivan je zaigrao od radosti. Duhovna radost odgovor je na milost, a Ivan je u tome trenutku susreo milost. Sveti Toma Akvinski zastupa mišljenje da je Ivan Krstitelj tada bio oslobođen istočnoga grijeha. Štoviše, ide tako daleko da nagađa kako je božanska milost možda ubrzala uporabu ljudskoga razuma još u utrobi: „Možda je i u ovome djetetu uporaba razuma i volje bila toliko unaprijed dana da je, još dok je bio u majčinoj utrobi, mogao spoznati, vjerovati i pristati, dok kod druge djece na to moramo čekati dok ne odrastu; i to također smatram čudesnim djelom božanske moći“ (Summa Theologica 3.27.6).

Osim što nam Pohod otkriva nešto o svetom Ivanu Krstitelju i o želji Sina Božjega da ga posveti u utrobi, on nam mnogo otkriva i o Blaženoj Majci. Odmah nakon razgovora s Elizabetom Marija pjeva svoj Veliča, u kojemu ne samo da slavi Boga zbog njegove veličine i savršenoga nauma, nego otkriva i ljepotu vlastite duše. Blažena Majka govori o svojoj „neznatnosti“ (poniznosti) i o tome da će je „svi naraštaji“ zvati blaženom. Otkriva da joj je Bog učinio „velika djela“ jer je imala dar svetoga straha Božjega. Zatim otkriva da će je Bog, u njezinoj poniznosti, uzvisiti, kao što će uzvisiti sve koji se pred njim ponize.

Slaveći ovaj slavni blagdan, najprije razmotrite koliko je Crkvi potreban zagovor Blažene Djevice Marije. Ona je Posrednica milosti, kako ju je nazvao Drugi vatikanski sabor. Ona je oruđe po kojemu je milost ušla u svijet u osobi njezina Sina. Kao što je papa Urban VI. u četrnaestome stoljeću uvidio potrebu da se Crkva ozdravi po Marijinu zagovoru, tako je i Crkvi danas itekako potrebno ozdravljenje. Zazovite njezin zagovor za Crkvu dok danas častimo njezin Pohod.

Razmotrite također žurnost s kojom je Marija pošla k Elizabeti kako bi svojoj rođakinji i djetetu u njezinoj utrobi donijela Spasitelja. Prečesto evangelizaciji pristupamo mlako. Oklijevamo, ostajemo nesigurni i neodlučni te nam nedostaje žara. Razmišljajte o svetome poletu u Marijinu srcu dok je putovala k Elizabeti i nastojte taj isti polet nasljedovati u vlastitome životu. Dopustite Duhu Svetomu da vas ne samo nadahne da drugima naviještate Kristovu ljubav, nego i da vas ispuni osjećajem svete žurnosti. Božje Srce gori od želje da ga njegov narod upozna, ljubi i klanja mu se. On se želi poslužiti vama, kao što se poslužio Marijom, da postanete oruđe po kojemu će se to dogoditi u srcima onih kojima vas Bog šalje.