Papa sveti Ivan XXIII.

Angelo Giuseppe Roncalli rođen je u Sotto il Monteu, malom selu u pokrajini Bergamo u Italiji. Potjecao je iz materijalno siromašne, ali duhovno bogate obitelji zakupnih seljaka koji su radili u vinogradima i kukuruzištima te uzgajali stoku. Bio je četvrto od trinaestero djece. Kao dijete primio je izvrsnu naobrazbu od svoga župnika. Krizman je s osam godina, a mjesec i pol dana poslije primio je prvu svetu pričest. S jedanaest godina započeo je osmogodišnje školovanje u malom sjemeništu u Bergamu. U to je vrijeme postao i član Svjetovnoga franjevačkog reda. Kad mu je bilo četrnaest godina, počeo je voditi dnevnik, koji je nastavio pisati cijeloga života i koji je objavljen nakon njegove smrti. U jednom zapisu iz osamnaeste godine stoji: „A ti, o Bože… otvorio si mi oči za ovo svjetlo koje širi svoj sjaj oko mene, ti si me stvorio. Ti si, dakle, moj Gospodar, a ja sam tvoje stvorenje. Bez tebe sam ništa, a po tebi sam sve što jesam. Bez tebe ne mogu ništa; štoviše, kad me ti u svakom času ne bi podupirao, skliznuo bih natrag odakle sam došao, u ništavilo.“

S devetnaest godina, zbog Angelova velikog dara za više studije i svećeničko ređenje, dobio je stipendiju za studij u sjemeništu Apollinare u Rimu. Ubrzo nakon što je stigao u Rim, njegov je brat pozvan na vojnu službu. Budući da je brat bio potreban kod kuće, Angelo se ponudio da ga zamijeni te je služio jednu godinu. Po povratku u Rim završio je studij za svećeništvo i stekao doktorat iz teologije. Za svećenika je zaređen 10. kolovoza 1904., a sljedeće godine završio je studij kanonskoga prava.

Godine 1905. otac Roncalli imenovan je tajnikom bergamskoga biskupa i dobio je zadaću predavati povijest i patrologiju u sjemeništu u Bergamu. U tim je službama ostao sljedećih deset godina, pomažući biskupu na mnoge načine. Sudjelovao je na biskupijskoj sinodi, pomagao uređivati biskupijsko glasilo La Vita Diocesana, pomagao pri hodočašćima i uključivao se u razna socijalna djela za koja je njegov biskup gajio posebnu gorljivost. Godine 1910. dobio je i dodatnu zadaću pastoralne skrbi za Katoličku akciju, koja je nastojala uključiti laike u tadašnje društvene potrebe unutar Crkve i šire zajednice. Nakon deset godina svećeništva zapisao je u svoj dnevnik: „Moja glavna misao, u radosti što sam navršio deset godina svećeništva, jest ova: ne pripadam sebi ni drugima; pripadam svojemu Gospodinu, za život i za smrt. Dostojanstvo svećeništva, tih deset godina punih milosti kojima me obasuo, mene tako siromašno i ponizno stvorenje — sve me to uvjerava da moram satrti vlastito ja i sve svoje snage posvetiti samo radu za Kraljevstvo Isusovo u umovima i srcima ljudi.“

Godine 1915., godinu dana nakon početka Prvoga svjetskog rata, otac Roncalli pozvan je u talijansku vojsku, najprije kao bolničar, a potom kao vojni kapelan. Po završetku službe 1918. vratio se u Bergamo, gdje je otvorio dom za studente, predavao u sjemeništu te postao kapelan i duhovnik.

Godine 1921. život oca Roncallija prešao je iz služenja mjesnoj Crkvi u služenje općoj Crkvi. Papa Benedikt XV. pozvao ga je u Rim i imenovao predsjednikom za Italiju središnjega vijeća Društva za širenje vjere. U toj je službi obavio mnoge pastoralne pohode po talijanskim biskupijama, gdje je pomagao organizirati misijsku djelatnost. Godine 1925. papa Pio XI. imenovao ga je biskupom i poslao za apostolskog vizitatora u Bugarsku. Za svoje je biskupsko geslo izabrao Oboedientia et Pax (Poslušnost i mir), koje je saželo njegovu službu do kraja života.

Nakon devet godina službe u Bugarskoj, biskup Roncalli imenovan je apostolskim delegatom u Turskoj i Grčkoj, gdje se nije brinuo samo za katolike nego je također ušao u trajan dijalog s muslimanima i pravoslavnima. Tijekom Drugoga svjetskog rata osobito se zauzeo za dobrobit Židova te je, prema nekim procjenama, osobno pomogao nekoliko tisuća Židova da izbjegnu Holokaust, dajući im krivotvorene potvrde o krštenju i vize kako bi im pomogao stići u Palestinu. Godinama poslije njegove je postupke počastila Država Izrael kada mu je 2011., posmrtno, dodijeljeno priznanje „Pravednik među narodima“.

Godine 1944., nekoliko mjeseci nakon što je Francuska oslobođena od nacističke Njemačke, papa Pio XII. imenovao je biskupa Roncallija apostolskim nuncijem u Francuskoj, gdje je pomagao oslobođenim ratnim zarobljenicima i pomagao Francuskoj u obnovi nakon četiri godine okupacije. Njegova ljubav prema svećeničkoj službi snažno je zasjala u tom razdoblju dok je nastojao nadahnuti vjernike i pomoći im obnoviti vjeru nakon mučnoga vremena nacionalne patnje. U Francuskoj je ostao devet godina, 1953. imenovan je kardinalom, a potom i mletačkim patrijarhom, što je u Crkvi tradicionalno vrlo ugledna služba. U dobi od sedamdeset i jedne godine kardinal Roncalli svim se srcem predao pastoralnoj službi u Veneciji, gdje je namjeravao provesti ostatak života.

Kad je papa Pio XII. umro 1958., kardinal Roncalli bio je među kardinalima izbornicima. Na svoje iznenađenje i iznenađenje mnogih, sedamdesetsedmogodišnji kardinal Roncalli izabran je za papu te je uzeo ime svojega oca, Giovanni, postavši papa Ivan XXIII. Ubrzo je postao poznat kao „dobri papa“ zbog svojega poniznog, dobrostivog i djelatnog pontifikata. Njegovo pastirsko srce vodilo ga je bolesnicima i zatvorenicima, njegova diplomatska pozadina omogućila mu je da svijet gleda kao svoju obitelj, a njegova hrabrost navela ga je na duboke promjene u Crkvi i svijetu.

Tijekom četiri i pol godine koliko je služio kao papa, Ivan XXIII. objavio je osam enciklika. Među njima se dvije osobito ističu. Mater et magistra (Majka i učiteljica) govorila je o ulozi Crkve u društvenom napretku usred vremena brzih tehnoloških promjena i rastućih društvenih i gospodarskih nejednakosti. Pacem in terris (Mir na zemlji) bavila se ljudskim dostojanstvom, pravima i odgovornostima svih naroda i država da traže mir i sklad. Također je sazvao prvu sinodu Rimske biskupije i započeo reviziju Zakonika kanonskoga prava.

Najveće iznenađenje njegova pontifikata dogodilo se samo tri mjeseca nakon izbora kada je 25. siječnja 1959., za vrijeme pastoralnog pohoda bazilici svetoga Pavla izvan zidina, najavio dvadeset treći ekumenski sabor, koji je postao poznat kao Drugi vatikanski sabor. Godine 1962. zapisao je u svoj dnevnik: „Nakon tri godine priprave, zacijelo naporne, ali i radosne i vedre, sada smo na obroncima svete gore. Neka nam Gospodin dade snage da sve privedemo sretnu završetku!“ Premda je papa Ivan XXIII. umro prije završetka Koncila, upravo se njegovu hrabrom i pastoralnom srcu ima pripisati nadahnuće i pokretanje toga procesa koji je promijenio Crkvu na dotad neviđene načine. Iako su neki kritizirali određene vidove onoga što je uslijedilo nakon Drugoga vatikanskog sabora, taj pastoralni sabor, koji je pokrenuo pastoralni papa, duboko je preobrazio Crkvu. Papu Ivana XXIII. kanonizirao je 2014. papa Franjo, istoga dana kada je kanoniziran i papa Ivan Pavao II. Mnogi su ustvrdili da njihova zajednička kanonizacija proročki pokazuje kako je sveti Ivan XXIII. započeo Koncil, a sveti Ivan Pavao II. odlučno ga proveo.

Dok iskazujemo čast ovom svetom pastiru opće Crkve, razmišljajmo o zadivljujućoj činjenici da se Bog mogao poslužiti siromašnim, poniznim i jednostavnim čovjekom na tako dubok način. Kao božansku ustanovu, Bog je Crkvu uvijek vodio i uvijek će je voditi po Kristovu namjesniku. Iako su i pape grešni i slabi, Božja je milost dostatna ondje gdje je prisutna ljudska slabost. Molite danas za papu i znajte da je on Božji dar Crkvi u našem vremenu.