Papa Sveti Grgur VII.

U jedanaestom stoljeću miješanje svjetovne vlasti u život Crkve izazvalo je mnoge probleme. Simoniја, nesretna praksa kupovanja i prodavanja crkvenih službi i položaja moći, bila je veoma raširena. Carevi i drugo plemstvo prisvajali su pravo postavljati biskupe, pa čak i papu, otimajući tako papinu sveopću vlast. Ta se zloporaba naziva laička investitura. Osim toga, mnogi klerici nisu obdržavali zavjet celibata, ponajprije zato što su mnogi od njih bili politički imenovani, a ne ljudi koji su se u vjeri odazvali Božjoj volji. Upravo je te zloporabe svetac kojega danas slavimo nastojao reformirati.

Papa Sveti Grgur VII. rodio se kao Hildebrand u gradu Sovani, u današnjoj Toskani u središnjoj Italiji. U mladoj je dobi Hildebrand poslan u Rim na školovanje u samostan Svete Marije na Aventinu, gdje mu je ujak bio opat. Godine 1032., kad je Hildebrand imao oko dvanaest godina, jedan mladić po imenu Teofilakt iz Tuskula postao je papa zahvaljujući mitu koji je dao njegov otac. Teofilakt, kojemu je bilo tek dvadeset godina, uzeo je ime papa Benedikt IX. Papa Benedikt bio je nemoralan i iskvaren. Godine 1044. vjernici su ga protjerali iz Rima te je izabran papa Silvestar III. Benedikt IX. vratio se već sljedeće godine i silom ponovno preuzeo papinstvo. Benediktova druga vladavina trajala je manje od dva mjeseca — sve dok nije poželio oženiti svoju rođakinju. Njegov ujak, sveti svećenik po imenu Gracijan, nagovorio ga je da odstupi i čak mu je platio da to učini. Kao posljedica toga Gracijan je izabran za papu i uzeo je ime Grgur VI. Nakon manje od dvije godine na Petrovoj stolici, Grgura VI. svrgnuo je car Svetoga Rimskog Carstva Henrik III., na temelju optužbi da je od svojega nećaka kupio papinstvo, premda mu je zapravo platio da napusti papinstvo kako bi zaštitio Crkvu.

Tijekom velikoga dijela tih previranja Hildebrand je živio redovničkim životom u benediktinskoj opatiji Cluny u Francuskoj. Nakon ostavke pape Grgura VI. zbrka oko papinstva nastavila se. Godine 1049. biskup Bruno iz Toula u Francuskoj izabran je za papu uz potporu cara Svetoga Rimskog Carstva. No taj sveti biskup odbio je prihvatiti papinstvo dok njegov izbor ne bude valjano potvrđen u Rimu, od strane klera i naroda. Biskup Bruno poveo je Hildebranda sa sobom u Rim, dobio pristanak Rimljana i postao papa Lav IX. (kasnije Sveti Lav IX.). Papa Lav zaredio je Hildebranda za đakona te ga imenovao papinskim upraviteljem i papinskim legatom u Toursu u Francuskoj, a potom i u Njemačkoj. Đakon Hildebrand nastavio je služiti u papinskom domu tijekom pontifikata pape Svetoga Lava IX., Viktora II., Stjepana IX., Nikole II. i Aleksandra II. Naposljetku je postao arhiđakon Rima te se smatrao jednim od najutjecajnijih ljudi u Crkvi, odmah iza papa kojima je služio.

Arhiđakon Hildebrand bio je osobito predan obnovi Crkve, zbog čega je bio i ljubljen i omražen. Neumorno je radio na učvršćenju svećeničkoga celibata, uspostavi mira između Svetoga Rimskog Carstva i Bizanta, iskorjenjivanju simonije te uvođenju crkvenoga zakona koji je pravo izbora pape davao isključivo Kardinalskom zboru — a ne svjetovnim vladarima ili plemstvu. Godine 1073., u dobi od oko pedeset i tri godine, nakon bliske suradnje s petoricom papa, arhiđakon Hildebrand i sam je izabran za papu te je uzeo ime Grgur VII.

Car Svetoga Rimskog Carstva Henrik IV. imao je oko dvadeset i dvije godine kad je papa Grgur VII. postao papa. Godine 1075. papa je iznio dvadeset i sedam jasnih i sažetih tvrdnji o papinskoj vlasti, uzdižući autoritet papinstva iznad svakoga svjetovnog vladara, pa i samoga cara. To je izazvalo velik sukob između pape, cara i drugoga plemstva. Car je uzvratio šireći lažne glasine da se papa bavi nekromancijom, da unajmljuje ubojice i da obeščašćuje Euharistiju. Do 1076. car i njegovi pristaše već su tražili papinu ostavku. Papa Grgur VII. ne samo da je odbio odstupiti, nego je otišao tako daleko da je cara izopćio, zabranivši vjernicima da mu budu poslušni. Vijest se širila poput požara. Potpora Henriku IV. brzo je oslabila, a knezovi su izjavili da će, ako car ne primi odrješenje od pape, biti svrgnut.

U poniženju je Henrik IV. krenuo pokornički prema jugu, preko švicarskih Alpa, usred zime, da susretne papu i zamoli ga za oproštenje i odrješenje. Snježni su uvjeti bili pogibeljni, no 25. siječnja 1077. stigao je u dvorac u Canossi, gdje ga je papa čekao. Tri je dana Henrik stajao pred vratima bos, promrzao, ponižen i moleći za milosrđe. Napokon ga je papa pozvao unutra, odriješio ga i ponovno ga primio u zajedništvo Crkve. Papa je zatim za njega slavio svetu misu i pričestio ga.

Premda se Henrik izvana ponizio, svjedočanstva očevidaca opisuju ga kao rastresena i gnjevna. Iako je uspio ponovno zadobiti potporu većine plemstva i knezova, uskoro se opet okrenuo protiv pape te je po drugi put bio izopćen. Izbio je rat između papinske vojske i careve. Na koncu je papa Grgur VII. morao pobjeći iz Rima, a Henrikova je vojska spalila grad do temelja. Godinu dana poslije papa je umro u progonstvu u Salernu 1085. Njegove posljednje riječi ostale su zapisane ovako: „Ljubio sam dobro, a mrzio zlo; stoga umirem u progonstvu.”

Papa Sveti Grgur VII. bio je hrabri branitelj božanskoga autoriteta koji je Bog povjerio Crkvi i snažno je nastojao vratiti taj autoritet. Suprotstaviti se caru Svetoga Rimskog Carstva nije bilo nimalo lako, no čak su i njegovi dekreti o izopćenju bili usmjereni na obraćenje srdaca i na ponovno uspostavljanje Božje volje za Crkvu. Dok razmatraš Crkvu danas, znaj da je Crkvi uvijek bila potrebna, a najvjerojatnije će joj uvijek i biti potrebna, neka obnova. Ne gubi nadu ako uočiš potrebu za obnovom. Radije nastoj nasljedovati hrabrost pape Svetoga Grgura VII. tako da čvrsto odlučiš učiniti sve što Bog od tebe traži kako bi bio sredstvo potrebne obnove, počevši od vlastite duše.