Sveti Grgur VII.

Sveti Grgur VII., rođen kao Hildebrand u Sovani u Toskani oko 1015. ili 1020., pripada najutjecajnijim papama srednjega vijeka. Njegovo je ime povezano s velikim pokretom crkvene obnove, borbom protiv simonije i nastojanjem da se imenovanje biskupa oslobodi nadzora svjetovnih vladara. Pontifikat mu je obilježio dramatičan sukob s njemačkim kraljem Henrikom IV., poznat kao borba za investituru. Umro je u progonstvu, uvjeren da je branio slobodu Crkve, ali njegova snažna shvaćanja papinske vlasti izazivala su otpor već za života.

Hildebrand je kao mladić školovan u Rimu, u okruženju samostana svete Marije na Aventinu. Važan mu je učitelj bio Johannes Gratianus, budući papa Grgur VI. Kada je Grgur VI. 1046. svrgnut i prognan u Njemačku, Hildebrand ga je pratio u Köln. Nakon učiteljeve smrti vratio se u krug crkvenih reformatora. Nije posve sigurno je li formalno bio monah u Clunyju, ali je duboko prihvatio reformne ideale povezane s tim samostanom: neovisnost crkvenih službi, stroži život klera i oslobađanje Crkve od trgovanja položajima.

U Rim se vratio uz Brunu od Toulja, izabranoga za papu Leona IX. Hildebrand je postao đakon, upravitelj papinskih dobara i pouzdan legat. Služio je nizu papa te obavljao osjetljive zadaće u Francuskoj, Njemačkoj i Italiji. Kao arhiđakon rimske Crkve stekao je velik utjecaj na papinsku upravu i izbore. Podupirao je uredbu Nikole II. kojom je vodeća uloga u izboru pape povjerena kardinalima, čime se nastojalo smanjiti upletanje rimskih velikaša i careva.

Nakon smrti Aleksandra II. 1073. narod i kler u Rimu aklamacijom su zatražili Hildebranda za papu. Izbor je proveden neuobičajeno i protivnici su osporavali njegovu pravilnost, ali su ga kardinali potom potvrdili. Uzeo je ime Grgur VII. Od početka je reformu shvaćao kao pitanje crkvene slobode i moralne vjerodostojnosti. Osuđivao je simoniju, zahtijevao svećeničku uzdržljivost i nastojao obvezati kler na discipliniran život. Provedba tih zahtjeva nailazila je na otpor svećenika, biskupa, vladara, pa i dijela vjernika.

Središnji problem bilo je laičko podjeljivanje investiture. Kraljevi i velikaši dugo su biskupima predavali prsten i štap, birali ih i očekivali političku odanost. Budući da su biskupi upravljali zemljom i bogatstvom, njihova je služba bila i duhovna i svjetovna. Grgur je držao da svjetovni vladar ne smije dodjeljivati znakove crkvene službe niti upravljati njezinim nositeljima. U dokumentu poznatom kao Dictatus papae iz 1075. skupljene su snažne tvrdnje o rimskom prvenstvu, uključujući pravo pape da sudi vladarima i biskupima.

Sukob s Henrikom IV. izbio je oko imenovanja biskupa, osobito u Milanu. Henrikovi su biskupi 1076. u Wormsu proglasili Grgura svrgnutim, a kralj ga pozvao da odstupi. Papa je odgovorio Henrikovim izopćenjem i oslobađanjem podanika od prisege vjernosti. Njemački su knezovi iskoristili krizu i zaprijetili kralju gubitkom prijestolja ne dobije li odrješenje. Henrik je zato usred zime prešao Alpe i u siječnju 1077. stigao u Canossu, gdje je Grgur boravio kod Matilde Toskanske.

Henrik je tri dana čekao kao pokornik prije nego što ga je papa primio i odriješio. Canossa je postala simbol papinske moći, ali događaj nije riješio politički sukob. Njemački su knezovi izabrali protukralja Rudolfa Švapskoga, a Grgur se nakon kolebanja ponovno svrstao protiv Henrika i 1080. drugi ga put izopćio. Henrik je uzvratio izborom protupape Klementa III., prešao u Italiju i naposljetku zauzeo Rim. Klement ga je 1084. okrunio za cara.

Grgura su iz opsade oslobodili Normani Roberta Guiscarda. Njihove su postrojbe opljačkale i spalile dijelove Rima, pa se ogorčenje stanovništva okrenulo i protiv pape koji ih je pozvao. Grgur je s Normanima napustio grad i sklonio se u Salerno. Ondje je umro 25. svibnja 1085. Predaja mu pripisuje posljednje riječi da je ljubio pravednost i mrzio nepravdu te zato umire u progonstvu. Pokopan je u katedrali u Salernu.

Gregorijanska reforma nije bila djelo samo jednoga čovjeka niti je završila njegovom smrću. Spor oko investiture nastavljen je desetljećima, sve do Wormskoga konkordata 1122., kojim su duhovni i svjetovni vidovi biskupske službe djelomično razdvojeni. Grgurova vizija bitno je ojačala samostalnost papinstva i promijenila odnos crkvene i političke vlasti. Istodobno je pridonijela centraliziranijem i zahtjevnijem shvaćanju papinske ovlasti, koje su suvremenici različito prosuđivali.

Njegov je kult službeno potvrđen mnogo poslije. Papa Grgur XIII. proglasio ga je blaženim 1584., a Benedikt XIII. svetim 24. svibnja 1728. Liturgijski mu se spomen slavi 25. svibnja. U umjetnosti se prikazuje u papinskom ruhu, često s tijarom i knjigom, kao papa reformator.

Reforma celibata bila je složenija od jednostavne zabrane ženidbe. Na Zapadu je obveza svećeničke uzdržljivosti imala dugu povijest, ali se u mnogim krajevima nije dosljedno provodila. Grgur je postojeće zahtjeve nametao snažnije i pokušao spriječiti da se crkvena imovina prenosi potomcima klerika. Mjere su izazvale pobune i teške obiteljske posljedice. Pokazuju da institucionalna reforma, čak i kada odgovara na stvarne zlouporabe, može duboko zahvatiti živote ljudi.

Njegova pisma otkrivaju i širi pogled od sukoba s Henrikom. Dopisivao se s vladarima i crkvenim zajednicama diljem Europe, uređivao odnose s Normanima te razmatrao vojnu pomoć kršćanima na Istoku. Ti planovi često nisu ostvareni, ali potvrđuju da je papinsku službu zamišljao kao nadnacionalno središte moralnoga i pravnog vodstva.

Grgurov život pokazuje kako se duhovna obnova u srednjem vijeku nije mogla odvojiti od prava, imovine i političke moći. Njegova borba protiv kupovanja službi i podčinjavanja biskupa dvoru bila je usmjerena prema stvarnim zlouporabama. No sredstva kojima se koristio, osobito izopćenje povezano sa svrgavanjem vladara, produbila su sukobe i patnju. Njegova trajna važnost leži u zahtjevu da crkvena služba ne bude roba ni produžetak političke vlasti, ali i u upozorenju koliko borba za slobodu može postati borba za prevlast.