Obraćenje svetoga Pavla, apostola

Blagdan Obraćenja svetoga Pavla slavi Kristovu milost koja protivnika pretvara u svjedoka i odmah ga uključuje u zajednicu Crkve. Pavao se na putu prema Damasku ne obraća vlastitom snagom niti samo mijenja mišljenje. Uskrsli Isus zaustavlja njegov progon, poistovjećuje se s progonjenim učenicima i povjerava mu novo poslanje.

Djela apostolska događaj pripovijedaju tri puta: najprije u pripovijesti devetoga poglavlja, zatim u Pavlovu govoru narodu u Jeruzalemu u 22. poglavlju i u obrani pred kraljem Agripom u 26. poglavlju. Prikazi nisu zapisnik sastavljen iz jedne perspektive; svaki naglašava ono što služi određenomu govoru. Zajednička jezgra ostaje jasna: Savao ide progoniti Kristove učenike, obasjava ga svjetlo, čuje Isusov glas i prima poziv koji mijenja smjer njegova života.

Savao je od velikoga svećenika zatražio ovlasti da u Damasku uhiti pripadnike Puta i dovede ih u Jeruzalem. Bio je uvjeren da revno služi Bogu. Pitanje „Savle, Savle, zašto me progoniš?” razotkrilo je njegovu zabludu. Isus ne pita zašto progoni moje učenike, nego „mene”: uskrsli Gospodin povezuje sebe sa svojim ranjenim tijelom, Crkvom.

Nakon susreta Savao ostaje slijep i tri dana ne jede ni ne pije. U Damasku Krist poziva učenika Ananiju da mu priđe. Ananija se boji čovjeka poznata po progonu, ali posluša, naziva ga bratom i polaže na njega ruke. Savao ponovno progleda, prima krštenje i ulazi u zajednicu koju je namjeravao uništiti. Obraćenje je tako osobni susret s Kristom i crkveni događaj primljen preko služenja drugoga vjernika.

U Pavlovu kasnijem svjedočenju snažno se ističe poslanje narodima. Milost mu ne briše prošlost niti progon pretvara u nevažnu epizodu. On će se nazivati nedostojnim imena apostola upravo zato što je progonio Crkvu. Ali krivnja ne dobiva posljednju riječ: primljeno milosrđe postaje izvor poniznosti i neumorna navještaja.

Djela apostolska i Pavlove poslanice ne dopuštaju da se njegovo obraćenje svede na promjenu iz jedne religije u drugu u današnjem smislu. Pavao ostaje ukorijenjen u Izraelovoj vjeri i Pismima, ali u Isusu prepoznaje obećanoga Mesiju i Gospodina. Promjena je radikalna jer progonitelj prihvaća da se Božja vjernost ispunja u Kristu kojega je odbacivao.

Liturgijski spomen Pavlova obraćenja potvrđen je u zapadnoj tradiciji i slavi se 25. siječnja, na završetku molitvene osmine za jedinstvo kršćana. Ta blizina daje blagdanu posebno značenje: jedinstvo nije ljudski projekt postignut pritiskom, nego plod susreta s Kristom, priznanja vlastite zablude i poslušnosti Duhu koji neprijatelje može učiniti braćom.

Blagdan ne pokušava u jednom članku ponoviti čitav Pavlov život, putovanja i poslanice. Zadržava se na času milosti koji je otvorio sve što je uslijedilo. Pred Pavlovim obraćenjem Crkva moli za vlastito: da dopusti Kristu prekinuti njezinu zaslijepljenost, da primi pomoć Ananije i da revnost očisti od nasilja kako bi postala služenje evanđelju.