Sveta Nevina Dječica, mučenici
- Slavi se
- 28. prosinca
Sveta Nevina Dječica stoje u božićnom vremenu kao bolan znak da dolazak Kristova kraljevstva razotkriva nasilje zemaljske moći. Matejevo evanđelje ne dopušta da betlehemska djeca ostanu bezimena kulisa priče o Isusovu spasenju. Crkva ih liturgijski pamti kao žrtve tuđega straha i kao djecu čije dostojanstvo Bog ne zaboravlja.
Evanđelist Matej pripovijeda da su mudraci s Istoka došli u Jeruzalem tražeći novorođenoga kralja židovskoga. Kralj Herod u toj je vijesti vidio prijetnju vlasti. Od svećeničkih je glavara doznao da se Mesijino rođenje očekuje u Betlehemu, a mudrace je zamolio da mu jave gdje je dijete. Kada su se oni, upozoreni u snu, vratili drugim putem, Josip je s Marijom i Isusom pobjegao u Egipat.
Prema Matejevu izvještaju, Herod je zatim naredio da u Betlehemu i okolici budu ubijeni dječaci od dvije godine naniže. Evanđelist događaj povezuje s Jeremijinim riječima o Raheli koja oplakuje svoju djecu i ne može se utješiti. Tako Isusovo djetinjstvo smješta u dugu povijest Izraelova stradanja: Mesija ulazi u svijet progonstva, plača i vlasti koja radi vlastita opstanka udara na nezaštićene.
Pokolj betlehemske djece spominje samo Matejevo evanđelje; ne potvrđuju ga drugi sačuvani antički zapisi. Herodova okrutnost i ubojstva unutar vlastite obitelji dobro su povijesno potvrđeni, pa se događaj uklapa u poznati način njegove vladavine. Ipak, njegova se pojedinačna povijesna provjerljivost mora razlikovati od Matejeve teološki oblikovane pripovijesti. Broj ubijene djece nije poznat, a kasniji veliki brojevi pripadaju predaji, ne povijesno sigurnom podatku.
Crkva je tu djecu počela častiti kao mučenike premda nisu mogla svjesno ispovjediti vjeru. Njihova je smrt povezana s Herodovim pokušajem da ubije Krista, pa ih liturgijska predaja vidi kao svjedoke krvlju prije nego riječju. Takav govor ne smije uljepšavati njihovu smrt. Dijete nije vrijedno zato što njegova patnja može poslužiti pouci odraslih; ono ima dostojanstvo kao osoba koju Bog ljubi.
Spomendan Nevine Dječice stoga ne daje pravo da se njihovo stradanje pretvori u sredstvo političkoga obračuna ili u jednostavnu usporedbu sa svakom suvremenom raspravom. On najprije traži žalovanje, zaštitu i obraćenje. Pred svakim djetetom ugroženim ratom, nasiljem u obitelji, siromaštvom, trgovinom ljudima ili ravnodušnošću odraslih stoji ista obveza: vidjeti osobu, čuti njezin nečujan vapaj i djelovati za njezinu sigurnost.
Liturgijski se spomen slavi 28. prosinca, neposredno nakon Božića. Radost Kristova rođenja time nije poništena, nego oslobođena sentimentalnosti. Dijete iz Betlehema dolazi spasiti stvarni svijet u kojemu djeca trpe zbog odluka moćnih. Bijeg Svete obitelji u Egipat pokazuje i da je sam Spasitelj dijelio nesigurnost prognanih i izbjeglih.
Nevina Dječica nemaju sačuvana imena ni pojedinačne životopise. Upravo zato njihov zajednički spomen vraća ime i dostojanstvo svim malenima koje povijest bilježi tek kao broj ili ih uopće ne bilježi. Pred njima Crkva šuti, moli i obvezuje se da će Krista primati štiteći one koji se sami ne mogu zaštititi.
