Navještenje Gospodinovo

U petome stoljeću biskupi su vodili žestoku teološku raspravu o jedinstvu Kristove božanske i ljudske naravi, koje se naziva „hipostatska unija“. Nestorije, carigradski nadbiskup, tvrdio je da u Kristu postoje dvije temeljne hipostaze, ili supstancije, jedna ljudska i jedna božanska. Vjerovao je da je Kristovo čovještvo rođeno od Djevice Marije, ali ne i njegovo božanstvo. Stoga je Nestorije držao da Mariju treba zvati samo „Kristorodicom“, a ne „Bogorodicom“ (Theotokos). Sveti Ćiril Aleksandrijski tvrdio je da su božanska i ljudska narav Isusova sjedinjene u jednoj hipostazi. Božanstvo i čovještvo bili su savršeno sjedinjeni i zato se Marija s pravom naziva Theotokos, ili „Majka Božja“, a ne samo „Majka Kristova“. Od nje se rodio Bog, a ne samo njegovo tijelo. Marija je u svome krilu začela Osobu, a ta je Osoba bila i Bog i čovjek, savršeno sjedinjeni u jednome. Godine 431. Crkva je održala sabor u Efezu, na kojemu je prihvaćeno Ćirilovo stajalište, a Nestorijevo osuđeno. Nestorije je potom uklonjen sa službe carigradskoga nadbiskupa.

Svetkovina koju danas slavimo počela se slaviti otprilike u vrijeme te rasprave, možda i kao način da se naglasi teološki nauk koji je proizišao iz Efeškoga sabora. Tijekom povijesti Crkve, kada se neka teološka istina definira, ta se istina potom liturgijski slavi kao živi izraz vjere Crkve.

Zanimljiv je datum ove proslave. Smještena je devet mjeseci prije Božića, ali je vjerojatnije da je datum Božića određen devet mjeseci nakon Navještenja. Mnogi su rani kršćani vjerovali da se Isusova smrt dogodila 25. ožujka te da se stoga i njegovo utjelovljenje moralo zbiti toga dana. Zanimljivo je da se već u trećem stoljeću iznosilo mišljenje da je 25. ožujka bio i datum stvaranja Adama, Adamova pada, pada anđela, Abrahamove žrtve Izaka i prijelaza Izraelaca kroz Crveno more.

Današnja proslava svetkovine Navještenja Gospodinova doziva u pamet povijesni događaj kada se anđeo Gabrijel ukazao Djevici Mariji, kako je zapisano u Luki 1,26–38. Ona također slavi vjeru Crkve u duboku stvarnost koja se dogodila u tome trenutku povijesti. Slavi se Utjelovljenje, pa ova svetkovina nije samo marijanska, nego je prije svega kristološka. Dok Božić spominje Kristovo rođenje, Navještenje spominje Utjelovljenje u krilu Blažene Djevice Marije.

Ova je svetkovina zasigurno i marijanska proslava. Slavimo savršeno „da“ Djevice Marije na Očev naum. Slavimo njezinu poniznost, poslušnost, poučljivost, a osobito njezino bogomajčinstvo i majčinstvo čovjeku.

Ova je svetkovina i proslava Oca nebeskoga jer otkriva početak vrhunca njegova savršenoga nauma spasenja. Taj trenutak u vremenu, trenutak Utjelovljenja, nosi značenje koje nadilazi svako poimanje. Taj je trenutak bio u misli Oca nebeskoga od sve vječnosti i zbio se na skriven način, znan samo ovoj neznatnoj i poniznoj Djevici.

Slaveći ovu slavnu svetkovinu, razmatraj sva ta središnja otajstva naše vjere. Vjera se ne smije samo vjerovati, nego i slaviti. Treba je naviještati, u njoj se radovati, ljubiti je i živjeti. Ispovjedi svoju vjeru u Utjelovljenje i traži zagovor Djevice Marije. Moli je da moli za tebe kako bi mogao nasljedovati njezino „da“ volji Oca nebeskoga, da bi i ti mogao nastaviti nositi njegova božanskoga Sina u svojoj duši, kako bi se on po tebi nastavio očitovati svijetu.