Mučeništvo svetoga Ivana Krstitelja
- Slavi se
- 29. kolovoza
- Svetkovina
Mučeništvo svetoga Ivana Krstitelja pokazuje da pripravljati put Kristu znači govoriti istinu i onda kada ona razotkriva moćnika. Ivan nije umro zato što je tražio vlastitu slavu, nego zato što proročko poslanje nije odvojio od moralne istine. Liturgijski spomen njegove smrti zato ne ponavlja cijeli njegov životopis: usredotočuje se na cijenu vjernosti glasu koji je upućivao na Krista.
Evanđelja smještaju Ivanovu smrt u vrijeme Heroda Antipe. Ivan je javno osporio Herodovu vezu s Herodijadom, ženom njegova brata. Herod ga je zato dao zatvoriti. Markov izvještaj prikazuje vladara podijeljenoga između straha i svoje taštine: zna da je Ivan pravedan i svet, rado ga sluša, ali ipak ostaje zarobljen vlastitim položajem i okolinom.
Na Herodovoj rođendanskoj gozbi Herodijadina je kći plesom ugodila vladaru i uzvanicima. Herod joj je prisegom obećao što god zatraži. Po majčinu nagovoru zatražila je glavu Ivana Krstitelja. Premda ožalošćen, Herod je zbog prisege i gostiju izdao zapovijed. Ivan je pogubljen u zatvoru, a njegova je glava donesena na pladnju. Evanđeoska pripovijest time razotkriva lanac moralnih slabosti: nezakonit odnos, mržnju prema opomeni, lakomislenu prisegu i kukavičluk pred javnim ugledom.
Ivanova smrt pripada dugoj biblijskoj povijesti odbacivanja proroka, ali je neposredno povezana i s Kristovom mukom. U oba slučaja politička vlast prepoznaje nevinost čovjeka, a ipak popušta pritisku i štiti vlastiti položaj. Ivan je Preteča i u smrti: njegovo stradanje unaprijed pokazuje sukob istine i vlasti koji će dosegnuti vrhunac u Isusovu križu.
To ne znači da su Ivan i Isus izjednačeni. Ivan je svjedok, a Krist Spasitelj; Ivan pripravlja, a Krist ispunja. Upravo je to granica koja daje Ivanovu mučeništvu kršćanski smisao. Njegova hrabrost nije samostalni kult junaštva. Ona je dosljednost službi čovjeka koji je rekao da on mora biti manji kako bi Krist rastao.
Spomen 29. kolovoza u zapadnoj je liturgijskoj predaji vezan uz Ivanovo pogubljenje. O mjestu njegova zatočenja i smrti postoje povijesne pretpostavke, među kojima se osobito spominje tvrđava Maheront, ali evanđeoska poruka ne ovisi o sigurnosti svakoga zemljopisnog detalja. Još su manje potrebne kasnije legende o sudbini njegovih relikvija. Srž slavlja ostaje novozavjetno svjedočanstvo o proroku koji nije povukao riječ kada je istina postala opasna.
Ivanovo mučeništvo također upozorava da nasilje ne počinje tek izvršenjem presude. Ono raste kada se savjest podredi časti pred uzvanicima, kada se moć koristi za ušutkavanje opomene i kada se obećanje izrečeno u taštini smatra važnijim od života nedužnoga čovjeka. Evanđelje ne prikazuje Heroda kao snažna vladara, nego kao čovjeka koji ne uspijeva učiniti ono što naslućuje da je pravedno.
Crkva u Ivanu zato časti mučenika istine, ali pogled vjernika ponovno vodi Kristu. Proročki glas može biti ušutkan, no riječ kojoj služi ne može biti zatočena. Ivanov završetak sažima njegovo poslanje: nije sačuvao sebe po cijenu šutnje, nego je do kraja ostao Preteča Gospodinov.
