Getulije

Sveti Getulije štuje se kao mučenik zajedno s Amancijem, Cerealom i Primitivom, a njihov se spomen tradicionalno slavi 10. lipnja. Njegovo je ime osobito povezano sa Sabinom, krajem sjeveroistočno od Rima, i sa svetom Simforozom, koju predaja pamti kao njegovu suprugu. Pojedinosti njegova života poznajemo iz kasnijih mučeničkih pripovijesti, dok pouzdani datumi rođenja i smrti nisu sačuvani.

Prema toj predaji, Getulije je bio časnik rimske vojske. Nakon što je prihvatio kršćanstvo, napustio je vojnu službu i povukao se na svoje imanje u blizini Tivolija. Ondje je živio kao kršćanin i druge poučavao u vjeri. U pripovijesti o njegovu životu važno mjesto zauzimaju ljudi koje je pridobio za Krista, među njima i oni koji su došli izvršiti carsku zapovijed protiv njega.

Legenda pripovijeda da je Cereal bio carski izaslanik poslan da ga uhiti. Susret s Getulijem završio je njegovim obraćenjem. I Primitiv, drugi časnik poslan protiv Getulija, prihvatio je kršćansku vjeru. Uz njih je bio i Getulijev brat Amancije. Tako su se u istoj vjeri našli braća i nekadašnji protivnici, a predaja ih je zajedno sačuvala kao drugove u mučeništvu.

Sva četvorica ostala su vjerna Kristu. Prema pripovijesti o njihovu stradanju, bili su utamničeni i izloženi vatri, ali ih plamen nije usmrtio. Naposljetku su pogubljeni udarcima. Simforoza je njihova tijela pokopala na svojem posjedu. U središtu te mučeničke pripovijesti stoji njihova postojanost: ni prijetnje ni patnja nisu ih odvratile od vjere koju su prihvatili.

Predaja o Simforozi nastavlja priču o Getulijevoj obitelji. Prikazuje je kao njegovu udovicu i majku sedmorice sinova. Kada je i sama s djecom izvedena pred cara Hadrijana, prisjetila se muža i njegova brata Amancija. Obojicu opisuje kao vojne tribune koji nisu pristali žrtvovati poganskim bogovima te su za Krista podnijeli smrt. Njihovo je svjedočanstvo za nju bilo povezano s nadom u vječni život. U istoj pripovijesti Simforoza i njezini sinovi ostaju postojani u vjeri te i sami podnose mučeništvo.

Getulijevo je štovanje ostavilo trag u crkvenoj povijesti Sabine. Ondje ga je kršćanska zajednica antičkoga Curesa častila među svojim mučenicima, zajedno s Antimom i Hijacintom. Godine 724. vojvoda od Spoleta darovao je opatiji Farfa crkvu svetoga Getulija, u kojoj su se čuvale moći pripisivane svecu. Hagiograf Eugenio Susi taj podatak navodi kao najraniji poznati pisani spomen Getulijeva štovanja. Njegovo se ime pojavljuje i u predaji o moćima Simforoze i njezine obitelji u rimskoj crkvi Sant'Angelo in Pescheria.

U Getulijevu se spomenu susreću osobna vjernost Kristu i zajedništvo onih koji su za njega trpjeli. Kršćanska ga predaja pamti kao čovjeka čije je svjedočanstvo druge privuklo vjeri te kao mučenika koji je sa svojim drugovima ustrajao do kraja.