Četrdeset svetih mučenika iz Sebaste
Četrdesetorica mučenika iz Sebaste skupina su rimskih vojnika koje kršćanska predaja časti kao mučenike. Tradicionalni martirologiji njihovu smrt smještaju oko 320. godine, u Sebaste u Maloj Armeniji, gradu koji se danas poistovjećuje sa Sivasom u Turskoj. U katoličkim izvorima njihov se spomendan navodi 10. ožujka; u istočnim kršćanskim tradicijama najčešće se slave 9. ožujka.
Najraniji sačuvani izvještaj o njihovu mučeništvu jest homilija svetoga Bazilija Velikoga, biskupa Cezareje, iz druge polovice IV. stoljeća. Bazilije je govorio na njihovu blagdanu pedesetak ili šezdesetak godina nakon događaja koji predaja smješta u 320. godinu. Kasniji grčki, sirijski i latinski tekstovi razvili su pojedinosti pripovijesti; one pripadaju hagiografskoj predaji, a ne jednako potvrđenoj povijesnoj kronici.
Vojnici koji su ispovjedili Krista
Predaja Četrdesetoricu povezuje s rimskom XII. legijom Fulminata („Gromovita” ili „Naoružana munjom”), smještenom u Meliteni. U doba cara Licinija četrdeset kršćanskih vojnika, prema pripovijesti koja se ponavlja u martirologijima, nije htjelo prinijeti žrtvu ni odreći se Krista. Birali su između života uz žrtvu rimskim bogovima i smrti uz ispovijedanje vjere.
Bazilijeva homilija pripovijeda da je prefekt osudio vojnike da bez odjeće provedu ledenu noć na zaleđenoj vodi kraj Sebaste. U blizini su bile pripremljene tople kupelji za onoga tko bi popustio. Jedan je, kaže predaja, napustio drugove i potražio toplinu, ali je ondje odmah umro. Čuvar Aglaj, koji je promatrao osuđenike, prema istom izvještaju prepoznao je nadnaravni sjaj nad mučenicima, ispovjedio se kršćaninom i pridružio preostaloj tridesetdevetorici. Tako je broj od četrdeset ostao potpun.
U zoru su, navodi predaja, tijela pogubljenih iznijeli iz grada, spalili ih i pepeo bacili u rijeku da izbrišu trag njihove uspomene. Kršćani su ipak sačuvali dio ostataka. Kasniji tekst, Oporuka četrdesetorice mučenika, pripisuje im želju za zajedničkim ukopom i molbu da se njihove relikvije ne razdjeljuju. Te pojedinosti oblikovale su se nakon samih događaja i ostaju dio predaje o mučeništvu.
Svjedočanstvo koje je Crkva primila
Rana rasprostranjenost njihova kulta pokazuje koliko je snažno njihovo svjedočanstvo odjeknulo u kršćanskim zajednicama. U Cezareji u Kapadociji postojala je crkva posvećena Četrdesetorici, u kojoj je Bazilije održao svoju homiliju. Sveti Grgur iz Nise sastavio je dva govora u njihovu čast, a predaja ga pamti kao osobito povezana s njihovim relikvijama. Njihovu su postojanost slavili i sveti Efrem Sirac te drugi crkveni pisci kasne antike.
Štovanje se rano proširilo čitavim kršćanskim Istokom. Samostan Svetih četrdeset u Sarandëu, čije grčko ime Hagioi Saranda znači „Sveti četrdeset”, svjedoči o snazi toga kulta na Balkanu već od VI. stoljeća. Njihovi su prikazi sačuvani u crkvama Svete Sofije u Ohridu i Kijevu, a posvećeni su im hramovi i kapele, među ostalima na Svetoj Gori, u Velikom Trnovu, Alepu i Homsu. U bizantskoj se umjetnosti njihovo mučeništvo često prikazuje u trenutku krajnje hladnoće: tijela mučenika drhte, ruke traže toplinu, a nad njima se nazire nebeska nagrada.
U sirijskim tradicijama njihov se blagdan povezuje s običajem zvanim Rozune. U nekim pravoslavnim zajednicama pamte se i kolači u obliku ševa, a Četrdesetorica se spominju u obredu vjenčanja kao uzor supružnicima da kršćansku vjernost čuvaju do kraja. U Štipu se njihov spomen i danas povezuje s pučkom proslavom koja je 2013. upisana na UNESCO-ov popis nematerijalne kulturne baštine Sjeverne Makedonije.
Njihova je čast rano stigla i na Zapad. Sveti Gaudencije iz Brescije, prema predaji, donio je iz istočnih krajeva čestice njihova pepela i položio ih u oltar bazilike koju je dao sagraditi. U Rimu je kapela u crkvi Santa Maria Antiqua bila posvećena Četrdesetorici; freska iz VI. ili VII. stoljeća prikazivala je njihovo mučeništvo i nosila njihova imena. Tako je sjećanje na vojnike iz Sebaste prešlo granice jezika, carstava i crkvenih obreda.
Imena i povijesna opreznost
Istočni menaion i drugi kasniji izvori navode imena mučenika, ali se oblici i popisi razlikuju. Među često navođenima su Aecije, Eutihije, Kirion, Teofil, Sisinin, Smaragd, Kandid, Gaj, Heraklije, Ivan, Gorgonije, Ćiril, Severijan, Teodul, Flavije, Ksantije, Valerije, Eunoik, Domicijan, Elijan, Akacije, Aleksandar, Prisk, Atanazije, Lizimah, Klaudije, Meliton i Aglaj. Zbog tih razlika nije moguće sastaviti jedan konačan, kritički potvrđen popis svih četrdeset imena.
Datum, točan tijek pogubljenja, pripadnost legiji i pojedinosti o Aglaju nisu jednako sigurni. Rano štovanje ipak svjedoči o skupini kršćanskih mučenika iz Sebaste, a hagiografska predaja stoljećima je oblikovala njihovu sliku u molitvi i ikonografiji.
Nasljeđe vjernosti
Četrdesetorica se ne časte zbog vojne snage, nego zbog vjernosti Kristu. Predaja o zaleđenoj vodi, toploj kupelji i čuvaru koji zauzima mjesto onoga koji je popustio pamti ih kao braću koja su u kušnji ostala zajedno — jedno svjedočanstvo za Krista.
