Časni Antonio Margil

Antonio Margil rodio se 18. kolovoza 1657. u Valenciji u Španjolskoj. Od rane je dobi pokazivao sklonost molitvi i pobožnosti prema Presvetomu Oltarskom Sakramentu. Stupio je u Franjevački red i postao svećenik. Kada su se tražili dobrovoljci za novi način organiziranoga misijskog rada u Novoj Španjolskoj, priključio se skupini koja je odlazila u Meksiko.

U Apostolski kolegij Svetoga Križa u Querétaru stigao je 13. kolovoza 1683. Takvi su kolegiji okupljali i pripravljali franjevce za propovijedanje pučkih misija i za djelovanje među stanovništvom prostranih američkih područja pod španjolskom vlašću. Margil je u tome poslanju proveo četrdeset i tri godine. Putovao je Meksikom, Gvatemalom, Kostarikom i Teksasom, propovijedao među španjolskim i domorodačkim kršćanima te djelovao među zajednicama koje još nisu primile kršćanstvo.

Zbog rada u Teksasu poslije je nazivan „apostolom Teksasa”, ali njegov je zemljopisni djelokrug bio mnogo širi. Prikladnije ga opisuje naziv misionara Novoga Španjolska: nije bio vezan uz jedno naselje ni uz današnje granice jedne države. Prolazio je golemim područjima i vraćao se zajednicama u kojima su se misije tek morale učvrstiti. Njegovo su djelovanje obilježavali putovanje, propovijedanje i osnivanje trajnih misijskih postaja.

Godine 1716. poveo je misionare kolegija iz Zacatecasa u istočni Teksas. Zbog teške bolesti nije mogao nazočiti osnutku misije Guadalupe. Bolest je bila toliko ozbiljna da je primio posljednje sakramente, što mu se, prema životopisu, dogodilo i jednom prije. Ipak se oporavio te je osobno utemeljio misije Dolores i San Miguel.

Kada su Francuzi 1719., u vrijeme rata sa Španjolskom, prodrli u istočni Teksas, Margil se povukao prema misiji San Antonio. Ta je postaja bila osnovana 1. svibnja 1718. i poslije je postala poznata kao Alamo. Sljedeće je godine, 1720., u blizini današnjega San Antonija osnovao misiju San José. Godine 1721. vratio se u istočni Teksas i obnovio tamošnje misije. Ti pothvati čine najpoznatiji dio njegova životopisa, premda predstavljaju samo završno razdoblje mnogo duljega djelovanja u Meksiku i Srednjoj Americi.

Izvorni životopis prikazuje ga kao iznimno uspješna propovjednika i pripisuje mu čudesa, uspoređujući ga sa svetim Antunom Padovanskim i svetim Franjom Solanskim. Takve hagiografske usporedbe izražavaju poštovanje prema njegovu djelovanju, ali ne znače da je njegov crkveni status jednak statusu kanoniziranih svetaca. Pouzdanije je držati se dokumentiranih podataka o njegovim putovanjima, pripadnosti Franjevačkomu redu, osnutku misija i naslovu časnoga.

Nakon povratka u Meksiko Antonio Margil umro je 6. kolovoza 1726. u velikome franjevačkom samostanu San Francisco u Mexico Cityju. Nedugo nakon smrti poduzeti su koraci prema njegovoj beatifikaciji. Prema kasnijoj predaji spisi postupka izgubljeni su 1797., kada su francuske vojske ušle u Rim, a zatim su na neobičan način ponovno pronađeni. Budući da lokalni izvor ne pruža neovisnu potvrdu te zgode, valja je prenositi samo kao predaju.

Godine 1836. Antonio Margil proglašen je časnim. Taj naslov znači da nije blaženik ni svetac. Njegov postupak nije dovršen, a lokalni izvor njegov zastoj povezuje s progonima Crkve u Meksiku tijekom 19. i 20. stoljeća. Takvo objašnjenje ostaje tumačenje izvora, dok su za biografski prikaz čvršće činjenice da je naslov časnoga dobio 1836. i da daljnji koraci prema beatifikaciji nisu potvrđeni.

Margilovo tijelo preneseno je 1861. u katedralu u Mexico Cityju i položeno u kapelu Bezgrešnoga začeća. Godina prijenosa ne smije se zamijeniti s godinom smrti: umro je 1726. Nije potvrđen ni poseban liturgijski spomendan, pa se 6. kolovoza u ovome zapisu navodi samo kao datum njegove smrti.

Antonio Margil ostao je zapamćen kao jedan od ranih franjevačkih misionara povezanih s kolegijem u Querétaru i kao osnivač nekoliko misija u Teksasu. Njegov život obuhvaća mnogo širi prostor od onoga koji sugerira nadimak „apostol Teksasa”: tijekom desetljeća prelazio je Meksikom i Srednjom Amerikom, propovijedajući i pomažući uspostaviti misijske zajednice. Naslov časnoga čuva crkveno priznanje njegovih kreposti, ali ujedno zahtijeva preciznost: nije proglašen blaženim ni svetim.