Blaženi Vladimir Ghika

Blaženi Vladimir Ghika bio je rumunjski katolički svećenik i mučenik koji je velik dio života proveo kao laik posvećen apostolatu. Rođen u pravoslavnoj kneževskoj obitelji, nakon dugoga razdoblja molitve i razmatranja pristupio je Katoličkoj Crkvi. Prije svećeničkoga ređenja služio je siromašnima i bolesnima, a poslije djelovao među izbjeglicama i stanovnicima pariških predgrađa. U Rumunjskoj je ostao uz ljude pogođene ratom i progonom. Posljednje je godine proveo u zatvoru, gdje je također pomagao drugima.

Rođen je 25. prosinca 1873. u Konstantinopolu, današnjem Istanbulu, kao peto od šestero djece Ioana Grigorea Ghike i Alexandre Moret de Blaramberg. Otac mu je bio diplomat. Njegova je obitelj pripadala rumunjskomu kneževskom rodu i živjela u pravoslavnoj vjeri, u kojoj je Vladimir primio i sakramente. Godine 1878. obitelj se preselila u Toulouse kako bi djeci omogućila obrazovanje u Francuskoj. Otac mu je umro kada je Vladimir imao osam godina.

Školovanje ga je zatim vodilo prema pravu i političkim znanostima. Zanimali su ga i medicina, botanika, književnost, umjetnost, povijest i filozofija. Studirao je u Parizu, ali je zbog zdravstvenih teškoća morao prekinuti studij i vratiti se u Rumunjsku. Poslije je nastavio obrazovanje u Rimu, na Kolegiju svetoga Tome, iz kojega se razvilo današnje Papinsko sveučilište svetoga Tome Akvinskoga. Filozofiji i teologiji posvetio se sustavnije od 1898. Završio je pravo i filozofiju te stekao doktorat iz teologije. Njegovo približavanje Katoličkoj Crkvi nije bilo odvojeno od toga obrazovanja, ali je uključivalo i dug osobni put molitve i razmatranja.

Katoličkoj je Crkvi pristupio 1902. godine. Želio je postati svećenik ili redovnik, no na savjet pape Pija X. isprva se posvetio laičkom apostolatu. U Rumunjskoj je služio siromašnima i bolesnima. U ratnim je okolnostima pomagao ranjenima, a 1913. bio je prisutan i među ljudima pogođenima epidemijom kolere. Više od dvaju desetljeća takva je služba prethodila njegovu svećeničkom ređenju.

Njegov je karitativni put uključivao i rimske bolnice i ubožnice, u kojima je susretao siromaštvo i bolest. U Rimu je upoznao sestru Pucci i djelovanje Kćeri ljubavi svetoga Vinka Paulskoga. Uz te su susrete išli posjeti ljudima u ustanovama za njegu i prihvat. Susret s organiziranim katoličkim služenjem patnicima pripadao je njegovu apostolskom iskustvu, uz široko obrazovanje koje je stjecao u istome gradu.

Za svećenika je zaređen 7. listopada 1923. u Parizu, po rukama kardinala Duboisa. Imao je četrdeset i devet godina. Odmah nakon ređenja preuzeo je skrb za izbjeglice i djelovao u pariškim predgrađima. Živio je siromašno među siromašnima. Uz karitativnu pomoć sada je mogao služiti i u sakramentima: ispovijedati, slaviti misu i pratiti ljude koji su pristupali Katoličkoj Crkvi. Njegov je pastoral povezivao navještaj vjere s osobnom blizinom.

Jedno od konkretnih mjesta njegova pariškoga apostolata bio je Villejuif. Ondje je služio u predgrađu, dok je drugi dio njegova djelovanja bio povezan s katoličkim intelektualnim krugovima. Među njima je bio krug oko filozofa Jacquesa Maritaina. Podupro je i novi centar religijskih studija Jeana Daujata, pa je uz neposredan pastoral pomagao i nastojanjima oko sustavnoga upoznavanja vjere.

Sveta Stolica dala mu je ovlast za slavljenje u latinskom i bizantskom obredu. Kao svećenik koji je odrastao u istočnokršćanskoj tradiciji mogao je pastoralno služiti u obama obredima. Njegova katolička pripadnost tako nije značila zaborav istočne liturgijske baštine. Dopuštenje je pripadalo konkretnim mogućnostima njegova svećeničkog djelovanja, zajedno s ovlastima za ispovijedanje i primanje osoba u katoličko zajedništvo.

Godine 1924. utemeljio je zajednicu apostolskoga života nadahnutu svetim Ivanom Evanđelistom. Podupirao je katoličke intelektualce i sudjelovanje na međunarodnim euharistijskim kongresima. Njegovo djelovanje obuhvaćalo je i susrete s obrazovanim ljudima i služenje u siromašnim sredinama. Putovanja su ga vodila izvan Europe, među ostalim u Japan, Australiju i Južnu Ameriku. U svemu tome ostao je dijecezanski svećenik, s apostolatom koji je prelazio granice jedne zemlje i jezika.

Pisao je članke i kratka duhovna razmatranja, a bavio se i istraživanjem u vatikanskim arhivima. Njegove su meditacije poslije objavljivane u različitim izdanjima. Književni i intelektualni rad bio je dio šire djelatnosti čovjeka koji je naviještao vjeru i uspostavljao veze među ljudima. Uz pisanje i međunarodne susrete nastavljala se skrb za one čije su potrebe bile neposredne: bolesnike, siromašne i izbjeglice bez sigurnoga životnog oslonca.

Godine 1939. vratio se u Rumunjsku. Tamo ga je zatekao Drugi svjetski rat, tijekom kojega je pomagao i poljskim izbjeglicama. Ostao je u Bukureštu uz siromašne i bolesne i u vrijeme bombardiranja grada. Iako je ranije mnogo putovao i imao veze u inozemstvu, nije napustio zemlju kako bi se sklonio od ratnih teškoća. Njegova se međunarodna služba u tim godinama usredotočila na ljude među kojima se ponovno našao.

Nakon rata Rumunjska je potpala pod komunističku vlast. Katolička je Crkva bila izložena pritiscima, osobito u pitanju povezanosti sa Svetom Stolicom. Ghika se zauzimao da mjesna Crkva sačuva to zajedništvo. Ostao je u zemlji u kojoj je svećenicima i vjernicima postajalo sve teže slobodno djelovati.

Uhićen je 18. studenoga 1952. u Bukureštu. Teretili su ga za izdaju i navodno djelovanje u korist Vatikana. Takve su optužbe pratile progon njegove svećeničke službe i nastojanja da se očuva katoličko zajedništvo. Bio je ispitivan i zlostavljan te zatvoren u Jilavi kraj Bukurešta. U dobi blizu osamdesete godine izgubio je slobodu kretanja i mogućnost javnoga pastoralnog rada, ali nije prestao služiti ljudima s kojima je dijelio zatočeništvo.

Suzatvorenicima je pružao duhovnu, intelektualnu i tjelesnu pomoć. U zatvorskim uvjetima njegov apostolat više nije imao oblik putovanja, javnih susreta i organiziranih djela, nego blizine ljudima u istoj nevolji. I sam je bio izložen patnji i iscrpljenosti. Umro je 16. svibnja 1954. u zatvorskoj bolnici u Jilavi. Njegov je život završio daleko od kneževskoga okruženja u kojem je rođen, među ljudima kojima je ostao blizak i bez vlastite slobode.

Posmrtni su mu ostatci 1968. preneseni na groblje Bellu u Bukureštu. Uspomena na njegovu službu i zatvorsko svjedočanstvo nastavila se čuvati među vjernicima.

Papa Franjo priznao je njegovo mučeništvo 27. ožujka 2013. Blaženim je proglašen 31. kolovoza iste godine u Bukureštu; apostolsko je pismo na slavlju pročitao kardinal Angelo Amato. Njegov je spomendan 16. svibnja. Put Vladimira Ghike od pravoslavnoga obiteljskog odgoja i katoličkoga obraćenja do laičkoga apostolata, svećeništva i zatvora ostao je povezan s istim služenjem: vjeru je svjedočio uz bolesne, izbjeglice i siromašne, a naposljetku i uz one kojima je, poput njega, bila oduzeta sloboda.