Blaženi Solanus Casey

Život blaženoga Solanusa Caseyja

Barney Casey postao je jedan od najpoznatijih svećenika u Detroitu, premda mu nije bilo dopušteno službeno propovijedati ni ispovijedati!

Barney je potjecao iz brojne obitelji iz Oak Grovea u Wisconsinu. U dobi od 21 godine, nakon što je radio kao drvosječa, bolnički pomoćnik, upravitelj tramvaja i zatvorski čuvar, stupio je u Sjemenište svetoga Franje u Milwaukeeju, gdje mu je učenje teško padalo. Odatle je otišao te se 1896. pridružio kapucinima u Detroitu, uzevši ime Solanus. I njegova priprava za svećeništvo ponovno je bila veoma zahtjevna.

Solanus Casey zaređen je 24. srpnja 1904., ali kako se smatralo da mu je poznavanje teologije slabo, nije dobio dopuštenje ni za ispovijedanje ni za propovijedanje. Jedan franjevac kapucin koji ga je dobro poznavao rekao je da je to neugodno ograničenje „iznijelo na vidjelo u njemu veličinu i svetost koja se možda ni na koji drugi način ne bi bila očitovala“.

Tijekom svojih 14 godina službe vratara i sakristana u Yonkersu u saveznoj državi New York, ondješnji su ljudi prepoznali u Solanusu izvrsna govornika. Njegov životopisac James Derum piše: „Jer, premda mu je bilo zabranjeno držati doktrinarne propovijedi, mogao je održavati nadahnjujuće nagovore, ili ‘feverinos’, kako su ih kapucini nazivali.“ Njegov duhovni žar duboko je dojmio njegove slušatelje.

Otac Solanus Casey služio je u župama na Manhattanu i u Harlemu prije nego što se vratio u Detroit, gdje je 20 godina bio vratar i sakristan u samostanu svetoga Bonaventure. Svake srijede poslijepodne vodio je dobro posjećene pobožnosti za bolesnike. Jedan suradnik procjenjuje da je prosječnoga dana u prednji ured ocu Solanusu dolazilo od 150 do 200 ljudi. Većina ih je dolazila primiti njegov blagoslov, a njih 40 do 50 radi savjeta. Mnogi su ga smatrali posrednikom ozdravljenja i drugih milosti koje su primili.

Osjećaj za Božju providnost koji je imao otac Solanus nadahnjivao je mnoge njegove posjetitelje. „Blagoslovljen Bog u svim svojim naumima“ bio je jedan od njegovih omiljenih izričaja.

Brojni prijatelji oca Solanusa Caseyja pomogli su kapucinima da za vrijeme Velike depresije otvore pučku kuhinju. Kapucini ondje i danas hrane gladne.

Narušena zdravlja, Solanus Casey premješten je 1946. u kapucinski novicijat u Huntingtonu u Indiani, gdje je živio deset godina, sve dok nije morao biti hospitaliziran u Detroitu. Otac Solanus preminuo je 31. srpnja 1957. Procjenjuje se da je 20.000 ljudi prošlo pokraj njegova lijesa prije nego što je pokopan u crkvi svetoga Bonaventure u Detroitu.

Na misi zadušnici provincijal otac Gerald rekao je: „Njegov je život bio život služenja i ljubavi prema ljudima poput mene i vas. Kad i sam nije bio bolestan, ipak je trpio s vama koji ste bili bolesni i za vas. Kad tjelesno nije bio gladan, gladovao je s ljudima poput vas. Imao je božansku ljubav prema ljudima. Ljubio je ljude zbog onoga što je za njih mogao učiniti — i zbog Boga, po njima.“

Godine 1960. u Detroitu je osnovana Udruga oca Solanusa radi pomoći kapucinskim sjemeništarcima. Do 1967. udruga je imala 5000 članova — mnoge od njih zahvalne primatelje njegovih praktičnih savjeta i njegove utješne sigurnosti da ih Bog neće napustiti u njihovim kušnjama. Solanus Casey proglašen je časnim slugom Božjim 1995., a blaženim 18. studenoga 2017.

Razmatranje

Njegov životopisac James Patrick Derum piše da je otac Solanus naposljetku bio iscrpljen noseći terete ljudi koji su mu dolazili. „Odavno je upoznao istinu koju je Krist naučavao: da su čista ljubav prema Bogu i prema bližnjima kao djeci Božjoj, na koncu, jedino što je važno. Živeći tu istinu gorljivo i postojano, postao je duhovno slobodan čovjek — slobodan od robovanja strastima, od traženja samoga sebe, od ugađanja sebi, od samosažaljenja — slobodan da potpuno služi i Bogu i čovjeku“ (The Porter of St. Bonaventure’s, str. 199).