Blaženi Luka Belludi
- Slavi se
- 24. veljače
Blaženi Luka Belludi pokazuje koliko je za crkveno poslanje dragocjena vjernost čovjeka koji ne traži prvo mjesto. Uz svetoga Antuna Padovanskoga bio je brat, suradnik i njegovatelj, a nakon Antunove smrti preuzeo je odgovornost da započeto djelo ne ostane samo uspomena.
Rođen je oko 1200. u Padovi, prema predaji u plemićkoj obitelji. Kao mlad i obrazovan čovjek pridružio se Manjoj braći u prvim desetljećima Franjevačkoga reda. Predaja ga povezuje s Antunovim propovijedanjem u Padovi i navodi da ga je Antun preporučio svetomu Franji. Pouzdanije je zapamćen kao Antunov pratitelj na putovanjima, pomoćnik u propovjedničkoj službi i brat koji ga je njegovao u posljednjoj bolesti.
Nakon Antunove smrti 1231. Luka nije pokušao živjeti od slave svoga učitelja. Kao gvardijan padovanske zajednice i poslije provincijalni ministar služio je bratstvu te se zauzimao za dovršenje velike bazilike podignute u Antunovu čast. Političko nasilje koje je zahvatilo Padovu za vladavine Ezzelina III. da Romana pogodilo je i franjevce. Predaja govori o Lukinu progonstvu, tajnom povratku i molitvi na Antunovu grobu za oslobođenje grada. Čudesni navještaj skoroga izbavljenja pripada pobožnoj predaji; povijesna jezgra pokazuje zajednicu koja je u nesigurnosti ostala uz svoj grad.
Lukina svetost rasla je u odnosima i odgovornostima koje su mu bile povjerene. Brinuo se za bolesnoga subrata, vodio redovničku zajednicu, pomagao širiti franjevačku prisutnost i dovršavati mjesto molitve. Time je utjelovio franjevačku poniznost kao djelatnu krepost: biti blizu, preuzeti teret i nastaviti služiti kada nestane oslonac poznatoga vođe.
Umro je u Padovi oko 1285., a pokopan je u bazilici svetoga Antuna, kojoj je i sam pridonio. Njegov se kult ondje održao stoljećima, a papa Pio XI. potvrdio je njegovo štovanje uvrstivši ga među blaženike. Spomendan 24. veljače čuva uspomenu na tihoga suradnika čiji život podsjeća da se mnoga velika djela Crkve dovršavaju postojanošću onih koji ostaju u službi.
