Blaženi Leopold iz Alpandeire

Blaženi Leopold iz Alpandeire bio je kapucinski brat laik čiji je život povezao rad na zemlji, samostansku molitvu i dugogodišnju službu među stanovnicima Granade. Nije bio svećenik ni propovjednik po službi. Ljude je susretao kao redovnik kojemu je bilo povjereno skupljanje milostinje, a mnogi su u njemu nalazili strpljiva sugovornika i čovjeka spremna moliti s njima. U samostan je ušao s trideset i pet godina, nakon dugoga čekanja. Ondje je prihvatio poslove koji su tražili marljivost i ustrajnost, iste one osobine koje je stekao u rodnoj obitelji.

Rođen je 24. lipnja 1864. u Alpandeireu, selu u pokrajini Málaga, u brdovitom kraju nedaleko od Ronde. Krsno mu je ime bilo Francisco Tomás Márquez Sánchez. Kršten je 29. lipnja. Njegovi roditelji Diego i Jerónima živjeli su od poljodjelskoga rada i djecu odgajali u kršćanskoj vjeri. Kao najstarije dijete rano je počeo pomagati u obrađivanju zemlje. Njegovo je djetinjstvo tako bilo obilježeno obiteljskim obvezama, skromnim mogućnostima i radom koji nije dopuštao mnogo odgađanja.

U roditeljskom domu naučio je moliti i paziti na one koji imaju manje. Već se uz njegovu mladost veže sjećanje na dijeljenje hrane sa siromašnima. Nije imao veliko imanje ni obilje koje bi mogao razdavati, ali je bio spreman podijeliti vlastiti obrok. Obiteljska pobožnost obuhvaćala je konkretne oblike kršćanskoga života: sudjelovanje na misi kad je to bilo moguće, molitvu i pohod Presvetomu sakramentu. Ti će ga oblici vjere pratiti i poslije ulaska u red.

Mladi Francisco Tomás nije odmah postao redovnik. Nastavio je raditi s obitelji, a 1887. i 1888. služio je vojsku. Život izvan samostana nije za njega bio tek kratka priprava za ono što će slijediti: u kapucinsku je zajednicu donio iskustvo odrasla čovjeka koji poznaje težinu rada i odgovornost prema drugima. Želja za redovništvom dozrijevala je postupno. Nije se ostvarila pri prvom susretu s redovnicima niti odmah nakon što ju je jasno izrazio.

U Rondi je 1895. slušao kapucine koji su sudjelovali u svečanostima u čast blaženoga Didaka Josipa iz Cádiza. Privukli su ga njihovo propovijedanje, bogoslužje i način života. U njima je prepoznao zajednicu kojoj bi želio pripadati. Ipak, između toga susreta i njegova primanja u red protekle su četiri godine. U tome je razdoblju ostao povezan s rodnim krajem i njegovim svakodnevnim obvezama, očekujući odgovor na želju koju nije mogao sam ostvariti.

Godine 1899. napokon je primljen u kapucinski novicijat u Sevilli. Dobio je ime Leopold, uz koje će ostati poznat i naziv njegova rodnog mjesta. Imao je trideset i pet godina kada je započeo redovničku formaciju. Novicijat je od njega tražio da se uklopi u zajednički život, prihvati vodstvo i upozna franjevačko-kapucinski način nasljedovanja Krista. Godine 1900. položio je prve redovničke zavjete, a poslije i doživotne. Njegov je poziv bio poziv brata laika, redovnika koji se Bogu posvećuje zavjetima i životom u bratstvu, bez svećeničkoga ređenja.

Prve samostanske godine provodio je u različitim službama. Radio je kao vrtlar, a prihvaćao je i jednostavne kućne poslove, od guljenja krumpira do metenja samostanskoga hodnika. Te zadaće u njegovu životopisu imaju posve konkretno mjesto: zajednica je trebala hranu, uredan prostor i braću spremnu obaviti ono što je potrebno. Leopold je već poznavao napor rada rukama. U redovništvu ga je povezao s poslušnošću i molitvom te ostao na raspolaganju drugoj braći.

Boravio je u Sevilli, Antequeri i Granadi. U Sevilli je 1913. vršio službu vratara, a 1914. vratio se u Granadu. U tome je gradu ostao do smrti 1956. godine. Povjerene su mu službe sakristana i sakupljača milostinje. Kao sakristan pomagao je u skrbi za crkvu i ono što je bilo potrebno za bogoslužje. Kao sakupljač milostinje izlazio je među ljude, na ulice i pred kućna vrata, noseći molbu za pomoć samostanskoj zajednici.

Takva služba tražila je mnogo susreta. Trebalo je prihvatiti dar, zahvaliti, podnijeti odbijanje i nastaviti put. Leopold je u Granadi postao prepoznatljiv upravo po tim izlascima među stanovnike grada. Milostinju je prikupljao kao povjerenu redovničku zadaću, a istodobno je nastojao pomoći ljudima koje je susretao. Ono malo čime je sam raspolagao dijelio je s potrebitima. Prikupljeni prilozi za samostan i njegovo osobno darivanje bili su povezani s istom službom, ali nisu bili isto.

Mnogi ljudi nisu od njega tražili materijalnu pomoć. Govorili su mu o brigama, bolestima i poteškoćama u obitelji. Leopold ih je slušao, davao jednostavan savjet i molio s njima. Nije raspolagao sredstvima kojima bi mogao ukloniti svaku nevolju, ali susret nije završavao samo primanjem ili odbijanjem priloga. Njegova je strpljivost ljudima omogućivala da iznesu ono što ih tišti. Tako se služba skupljanja milostinje pretvarala i u dugogodišnju blizinu stanovnicima grada.

Posebno je bio povezan s molitvom triju Zdravomarija. Poticao je ljude da se u svojim potrebama obrate Blaženoj Djevici Mariji i tu je jednostavnu pobožnost dijelio s njima. Nekoliko riječi savjeta i zajednička molitva bili su mu dostupni i onda kada nije imao što materijalno dati. Njegova marijanska pobožnost pripadala je širemu molitvenom životu, u kojemu su važno mjesto imali misa, Presveti sakrament i razmatranje Kristove muke.

Leopold je volio tišinu i sabranost, a služba ga je iznova vodila među ljude. Dan nije provodio samo u crkvi ili samostanskim poslovima. Morao je hodati gradom i susretati vrlo različite osobe, s različitim raspoloženjima i očekivanjima. U tome je nastojao ostati povezan s Bogom. Po povratku u samostan ponovno se uključivao u život zajednice. Molitva i rad tako su se smjenjivali unutar njegova poziva, od skrivenih kućnih poslova do susreta na granadskim ulicama.

Nije svaki susret bio srdačan. Tijekom desetljeća njegove službe Španjolska je prolazila kroz duboke političke sukobe i građanski rat. Redovničko je odijelo moglo izazvati nepovjerenje, porugu i neprijateljstvo. Leopold je doživljavao uvrede, ali nije htio uzvraćati istom mjerom. Molio je za neprijatelje Crkve i za mir. U gradu u kojemu je već dugo živio nastavio je obavljati povjerenu službu i pomagati ljudima usred teških okolnosti.

S godinama je među vjernicima rastao glas o njegovoj svetosti. Ljudi su ga tražili zbog savjeta i molitve, a njegovo je ime postalo blisko mnogim granadskim obiteljima. Sam se teško mirio s pohvalama koje su ga uzdizale iznad drugih. Ostao je jednostavan brat, svjestan da redovničko odijelo i dobar glas sami po sebi ne dovršavaju čovjekov put. Njegov dug život u zajednici i gradu pružao je ljudima priliku da ga upoznaju kroz mnogo običnih susreta.

Dana 9. veljače 1953. pao je na stubama i slomio nogu. Time je završila njegova dugogodišnja služba skupljanja milostinje. Sljedeće je tri godine proveo vezan uz postelju, ovisan o pomoći braće. Čovjek koji je desetljećima odlazio drugima sada je morao primati skrb. U bolesti je nastavio moliti i živjeti svoj redovnički poziv u mnogo skučenijim okolnostima. Umro je u Granadi 9. veljače 1956., s navršenom devedeset i jednom godinom.

Vijest o njegovoj smrti privukla je velik broj ljudi koji su ga poznavali ili su za njega čuli. Štovanje se nastavilo uz njegov grob, a Crkva je ispitivala njegov život i svjedočanstva o njemu. Papa Benedikt XVI. potvrdio je 15. ožujka 2008. da je Leopold kršćanske kreposti živio u herojskom stupnju. Blaženim je proglašen 12. rujna 2010. u Granadi, na obredu koji je po papinu nalogu predvodio kardinal Angelo Amato.

Spomendan blaženoga Leopolda iz Alpandeire slavi se 9. veljače u zajednicama i mjestima kojima je to dopušteno crkvenim propisima. Uspomena na njega osobito je vezana uz Granadu, u kojoj je proveo posljednje četrdeset i dvije godine života. Ondje su ga ljudi upoznali kao brata koji dolazi po milostinju, ostaje saslušati tuđu brigu i pridružuje joj svoju molitvu. Takav je ostao njegov prepoznatljiv trag: skroman redovnički život, dug rad i neposredna blizina ljudima.