Blaženi Karlo Austrijski

Blaženi Karlo Austrijski živio je samo trideset i četiri godine, a u tom je kratkom životu upoznao obiteljsku sreću, odgovornost za milijune ljudi, rat, gubitak vlasti i progonstvo. Bio je posljednji austrijski car i hrvatsko-ugarski kralj, ali u središtu njegova kršćanskog svjedočanstva stoji čovjek koji je želio biti vjeran Bogu, supruzi, djeci i narodima povjerenima njegovoj skrbi. Vjeru je nastojao unositi u odluke za koje nije bilo lakih rješenja. Molitva, euharistijski život i ljubav prema bližnjemu pratili su ga i dok je nosio krunu i kada mu je od nekadašnjega položaja ostalo vrlo malo.

Rođen je 17. kolovoza 1887. u dvorcu Persenbeugu u Donjoj Austriji, u obitelji Habsburg-Lothringen. Otac mu je bio nadvojvoda Otto, a majka princeza Marija Josipa Saska. Car Franjo Josip I. bio mu je prastric. Premda je pripadao vladarskoj kući, u djetinjstvu se nije nalazio neposredno pred prijestoljem. Njegovo je odrastanje bilo povezano s obiteljskim i vojnim sredinama u kojima je živio, a katolički odgoj dao mu je trajno uporište. Rano je razvio osobitu ljubav prema Euharistiji i Srcu Isusovu. Iz te je pobožnosti rastao njegov običaj da važne životne odluke predaje Bogu u molitvi.

Školovao se i pripremao za vojnički poziv. Služio je kao časnik, među ostalim u Pragu, gdje se bavio i pravom te političkim znanostima. Taj put nije značio da je od mladosti bio temeljito upućen u sve poslove velike države. Najveće državne odgovornosti preuzeo je kasnije, kada su se događaji već razvijali velikom brzinom. Vojna ga je služba povezivala sa stvarnim životom ljudi iz različitih krajeva Monarhije. U državi mnogih jezika i narodnosti budući je vladar morao učiti koliko se različitih očekivanja susreće pod istom krunom.

Osobito mjesto u njegovu životu zauzela je Zita iz obitelji Bourbon-Parma. Vjenčali su se 21. listopada 1911. u Schwarzauu. Povezivala ih je katolička vjera, a brak su prihvatili kao zajednički put prema Bogu. Prvi sin Otto rodio se 20. studenoga 1912. U njihovoj je obitelji rođeno osmero djece; najmlađa se kći rodila nakon očeve smrti. Njihova se bliskost održala kroz godine rata, državnih briga i kasnijega progonstva. Zita je bila njegova vjerna suputnica i kada je bio vladar i kada je ostao bez vlasti. Obitelj je rasla usred promjena koje su ih iz dvorskoga života odvele u progonstvo.

Svoju su bračnu zajednicu povjerili i Marijinoj zaštiti. Na vjenčanim prstenovima dali su urezati početak stare marijanske molitve, a kao mladenci hodočastili su u Mariazell. Karlo je s djecom molio, vodio ih u crkvu i poučavao ih o Isusu te ljubavi prema bližnjemu. Tako se vjera prenosila obiteljskim životom, očevom prisutnošću i primjerom. Odgovornost za državu nije potisnula svijest da je muž i otac. Njegov se spomendan slavi 21. listopada, na obljetnicu vjenčanja. Taj datum podsjeća na bračnu vjernost i svakodnevne roditeljske dužnosti u kojima je živio svoj kršćanski poziv.

Atentat u Sarajevu 28. lipnja 1914., u kojem je ubijen nadvojvoda Franjo Ferdinand, naglo je promijenio Karlov položaj. Postao je prijestolonasljednik, a ubrzo je počeo Prvi svjetski rat. Kao vojnik sudjelovao je u ratnim zbivanjima i obavljao zapovjedne dužnosti. Nakon smrti Franje Josipa 21. studenoga 1916. preuzeo je vlast u Austro-Ugarskoj. Imao je dvadeset i devet godina. Za hrvatsko-ugarskoga kralja, pod imenom Karlo IV., okrunjen je 30. prosinca iste godine u Budimpešti. Preuzeo je državu iscrpljenu ratom, opterećenu nestašicama i sve dubljim političkim podjelama.

Vladarsku je službu shvaćao kao odgovornost pred Bogom za dobro ljudi. U tom su se shvaćanju susretale njegova osobna vjera i teške obveze položaja. Želio je nasljedovati Krista brigom za povjerene mu narode, osobito u okolnostima u kojima su vojnici i njihove obitelji plaćali cijenu dugotrajnoga rata. Nije mu bilo dovoljno razmišljati o ugledu dinastije ili opstanku državnih ustanova. Pred njim su bili ljudi kojima je trebalo omogućiti mir i dostojniji život. U molitvi je tražio svjetlo za odluke, svjestan da se javna odgovornost ne može odvojiti od savjesti.

Zalaganje za mir postalo je jedna od glavnih briga njegove kratke vladavine. Podupirao je mirovna nastojanja pape Benedikta XV., koji je upozoravao na patnje naroda i tražio put prema prestanku sukoba. Karlo je pokušavao otvoriti i diplomatske mogućnosti koje bi dovele do završetka rata. Godine 1917. u tajnim je kontaktima s protivničkom stranom posredovao Zitin brat Siksto iz obitelji Bourbon-Parma. Tim se putem tražio izlaz iz rata, uz mogućnost zasebnoga mira za Austro-Ugarsku. Pregovori su, međutim, zapeli među suprotstavljenim interesima, teritorijalnim zahtjevima i obvezama prema saveznicima.

Ti pokušaji nisu donijeli željeni mir. Kada su 1918. tajni kontakti izbili u javnost, Karlovo je poricanje vlastite uloge dodatno otežalo njegov položaj, osobito nakon objavljivanja pisama. Afera je oslabila njegov ugled i povećala ovisnost Monarhije o Njemačkoj. U njegovu životopisu ostaje i ta bolna strana političkoga djelovanja: unatoč dobrim nakanama, suočio se s posljedicama vlastitih pogrešaka i okolnostima kojima nije uspio ovladati. Njegovo zalaganje za mir time nije nestalo, ali nije uspio ostvariti ono čemu je težio. Rat se nastavio, a prostor za samostalno djelovanje postajao je sve uži.

Uz mirovne napore nastojao je ublažiti društvene posljedice rata. Podupirao je socijalnu i zdravstvenu skrb te zakonodavne mjere nadahnute kršćanskim socijalnim naukom. U ratnom vremenu briga za opće dobro morala je obuhvatiti i glad, bolest, nesigurnost obitelji i iscrpljenost stanovništva. Njegovo shvaćanje vlasti kao služenja imalo je zato i vrlo zemaljsku zadaću: pomoći ljudima da prežive i očuvaju ljudsko dostojanstvo. U kratkoj vladavini i sve težim prilikama nije mogao ukloniti nevolje države, no socijalna je briga ostala važan dio njegova nastojanja da javni položaj uskladi s vjerom.

Do jeseni 1918. Austro-Ugarska se raspadala. Narodi su tražili vlastitu političku budućnost, a ratni je slom ubrzao kraj dotadašnjega poretka. Karlovi pokušaji preuređenja države došli su prekasno da bi je sačuvali. Dana 11. studenoga odrekao se sudjelovanja u upravljanju austrijskom državom, a potom je sličnu izjavu dao i za Ugarsku. Nije formalno abdicirao: i dalje se smatrao vezanim uz vladarsku službu i obveze koje je uz nju preuzeo. Ipak, njegova je stvarna vlast prestala. S obitelji je napustio carski dvor, a zatim 1919. otišao u Švicarsku.

Gubitak prijestolja nije odmah okončao njegove pokušaje povratka. Godine 1921. dvaput je pokušao ponovno preuzeti vlast u Mađarskoj. Oba su pokušaja propala. U njima su se odražavali njegovo uvjerenje o vlastitoj obvezi i neriješene političke napetosti nakon raspada Monarhije. Nakon drugoga pokušaja uslijedilo je novo progonstvo, ovoga puta na portugalski otok Madeiru. Nekadašnji vladar više nije odlučivao o mjestu na kojem će živjeti. Morao je prihvatiti udaljenost od domovine i neizvjesnost za obitelj, dok se povratak nekadašnjem životu sve više zatvarao.

Na Madeiri su Karlo i Zita živjeli u znatno skromnijim i materijalno teškim prilikama. Stanovali su u vlažnoj kući u Monteu, iznad Funchala. Dvorska sigurnost ustupila je mjesto oskudici, brigama za djecu i ovisnosti o pomoći drugih. U takvim se okolnostima njegova vjera nastavila očitovati u molitvi, obiteljskoj privrženosti i nastojanju da pred Bogom prihvati ono što nije mogao promijeniti. Nakon odgovornosti koja je zahvaćala velik dio Europe, svakodnevica mu se suzila na mali krug obitelji, bolesti i nade. Ljubav prema narodima kojima je nekoć vladao ostala je prisutna i u progonstvu.

U ožujku 1922. teško se razbolio. Bolest je napredovala do upale pluća i njegov se život približio kraju. Dana 27. ožujka ispovjedio se i primio bolesničko pomazanje. Patnju je prikazivao Bogu za mir i dobro svojih naroda. Tražio je snagu u vjeri, opraštao onima koji su ga povrijedili i nastojao ostati predan Božjoj volji. Zita je bila uz njega i u tim posljednjim danima. Tjelesna nemoć nije ugasila njegovu ljubav prema njoj ni brigu za obitelj. U bolesti se osobito jasno pokazalo ono što je nosio kroz život: oslanjanje na Krista i želja da i teško trpljenje bude obuhvaćeno ljubavlju.

Preminuo je 1. travnja 1922. u Monteu na Madeiri, u trideset i petoj godini života, okrenut Presvetom Sakramentu. Njegovo tijelo počiva u tamošnjem marijanskom svetištu Naše Gospe od Gore. Umro je daleko od zemalja kojima je vladao, bez mogućnosti da dovrši svoje političke zamisli i bez prilike da vidi odrastanje djece. Iza njega je ostalo svjedočanstvo muža, oca i vjernika koji je kroz uspone i slomove tražio Božju volju. Sjećanje na njega čuvalo se i kroz molitvu za mir među narodima, povezanu s njegovim imenom.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 3. listopada 2004. U propovijedi je istaknuo njegovo nastojanje da političku službu živi kao kršćanin, njegovu brigu za mir i osjetljivost za društvene potrebe. Crkva u njemu prepoznaje primjer svetosti koja se traži usred obiteljskih obveza i javne odgovornosti. Njegova beatifikacija ne pretvara svaku političku odluku u uzor niti obvezuje vjernike na privrženost nekadašnjem državnom poretku. Usmjerava ih prema vjeri koja savjest drži budnom i prema ljubavi koja ne prestaje kada nestanu uspjeh i društveni položaj.

Blaženi Karlo osobito je blizak bračnim drugovima, roditeljima i ljudima koji nose odgovornost za druge. Njegov život podsjeća koliko je važno da velike odluke rastu iz molitve, a briga za opće dobro iz poštovanja prema konkretnoj osobi. Mir za kojim je težio tražio je ustrajnost i spremnost na težak razgovor; obiteljska ljubav tražila je vjernost i u progonstvu; predanje Bogu pratilo ga je do smrti. Njegov spomendan povezuje te različite dužnosti s bračnim obećanjem iz mladosti. U njima se otkriva put služenja na kojem čovjek nastoji ostati vjeran Kristu i onda kada ne može ostvariti sve čemu se nadao.