Blaženi kardinal Eduardo Francisco Pironio

Blaženi kardinal Eduardo Francisco Pironio služio je Crkvi kao odgojitelj budućih svećenika, biskup, suradnik papa i pratitelj katoličkih laika. Njegovo se ime osobito povezuje sa Svjetskim danima mladih, u čijem je razvoju sudjelovao uz svetoga Ivana Pavla II. Prije velikih međunarodnih susreta godinama je radio u sjemeništima i među vjernicima u Argentini. Kroz različite službe zadržao je zanimanje za ljude kojima su bile namijenjene: svećeničke pripravnike, redovnike i redovnice, obitelji i mlade. Život mu je počeo u Argentini, a završio u Rimu; nakon smrti vraćen je u svetište Gospe od Lujána, gdje je primio svećeničko i biskupsko ređenje.

Rođen je 3. prosinca 1920. u gradu Nueve de Julio u argentinskoj pokrajini Buenos Aires. Bio je najmlađe od dvadeset i dvoje djece Joséa Pironija i Enriquete Rose Butazzoni, doseljenika iz talijanske Furlanije. Pripadao je velikoj obitelji čiju je povijest poslije s zahvalnošću prepričavao. U sjećanju na roditelje važno su mjesto imali majčina vjera i njezino pouzdanje u Boga. Iz takva je doma krenuo prema svećeništvu. Godine 1932. ušao je u sjemenište u La Plati, gdje se školovao i pripremao za službu.

Za svećenika je zaređen 5. prosinca 1943. u bazilici Gospe od Lujána. Zaredio ga je biskup Anunciado Serafini. Već je sljedeće godine počeo raditi u sjemeništu Pija XII. u Mercedesu, u kojem je ostao do 1959. Predavao je i sudjelovao u odgoju kandidata za svećeništvo. Njegov je rad tako dugo bio vezan uz mlade ljude koji su tek trebali preuzeti odgovornost u župama i drugim crkvenim zajednicama. Studij teologije nastavio je i u Rimu, na Papinskom učilištu Angelicum, gdje je stekao licencijat.

Uz sjemenišnu službu bio je povezan s Katoličkom akcijom. U Mercedesu je pratio njezinu mladež, a poslije je djelovao i na nacionalnoj razini u Argentini. Susret s vjernicima laicima bio je, dakle, dio njegova svećeničkog rada mnogo prije nego što je u Rimu preuzeo službu posvećenu njima. Nakon službe generalnoga vikara u Mercedesu postao je 1960. rektor metropolitanskoga sjemeništa Villa Devoto. Tu je odgovornost nosio do 1964. Odgojiteljsko iskustvo povezivao je s teološkim radom i crkvenim životom izvan sjemenišnih zidova.

Na Drugome vatikanskom saboru isprva je sudjelovao kao stručnjak. Kad ga je papa Pavao VI. 1964. imenovao pomoćnim biskupom La Plate, promijenila se i njegova uloga na Saboru: na kasnijim je zasjedanjima sudjelovao kao biskup. Biskupsko je ređenje primio 31. svibnja 1964. u Lujánu. Godine 1967. kratko je upravljao i Avellanedom kao apostolski upravitelj. Sabor i služenje mjesnim zajednicama uveli su ga u širu suradnju među biskupima Latinske Amerike.

Krajem šezdesetih godina postao je glavni tajnik Latinskoameričkoga biskupskog vijeća, poznatoga pod kraticom CELAM. Tu je službu obavljao do 1972., a zatim je od 1972. do sredine sedamdesetih bio predsjednik Vijeća. Sudjelovao je na važnoj konferenciji latinskoameričkih biskupa u Medellínu 1968. te u prihvaćanju i primjeni saborske obnove. Njegovo su djelovanje obilježavali dijalog, crkveno zajedništvo i pozornost prema siromašnima i ljudskomu dostojanstvu. U javnim napetostima zagovarao je mir; kad je sam bio ugrožen, odbio je pratnju kako ne bi izlagao druge opasnosti.

Godine 1972. povjerena mu je Biskupija Mar del Plata. Uz suradnju na kontinentalnoj razini sada je bio odgovoran za vlastitu biskupijsku zajednicu. Papa Pavao VI. pozvao ga je 1974. da vodi korizmene duhovne vježbe za njega i Rimsku kuriju. Godinu dana poslije preselio se u Rim radi službe u Kongregaciji za redovnike i svjetovne ustanove. Najprije je bio njezin proprefekt, a od 1976. prefekt. Služba je obuhvaćala različite oblike posvećenoga života i njihove zajednice u Crkvi.

Pavao VI. uvrstio ga je među kardinale 24. svibnja 1976. Dobio je naslovnu crkvu svetih Kuzme i Damjana u Rimu. Kao prefekt nastavio je služiti do 1984. Njegov je rad uključivao posjete redovničkim kućama, slušanje teškoća njihovih članova i propovijedanje u samostanskim kapelama. Tako je zajednice upoznavao i ondje gdje su živjele i molile. Pomagao je u izgradnji odnosa između redovnika i dijecezanskih biskupa te se zauzimao za početnu i trajnu formaciju. Obnova zajednica za njega je uključivala pripravu onih koji tek stupaju u redovnički život, ali i daljnji rast onih koji su već položili zavjete. U tim su se zadaćama ponovno susreli njegov odgojiteljski rad i pastirska odgovornost. Godine 1978. sudjelovao je na objema konklavama: u kolovozu, kad je izabran Ivan Pavao I., i u listopadu, kad je izabran Ivan Pavao II. Nastavio je sudjelovati i u radu Biskupske sinode.

Ivan Pavao II. imenovao ga je 8. travnja 1984. predsjednikom Papinskoga vijeća za laike. Na toj je službi ostao do 1996. U središte rada stavljao je odgoj vjernika, njihovo zajedništvo i sudjelovanje u poslanju Crkve. Posebnu je pozornost posvećivao mladima. Zajedno s papom pridonio je nastanku i razvoju Svjetskih dana mladih, susreta koji su okupljali mlade iz različitih zemalja. Njegovo ranije iskustvo s Katoličkom akcijom dobilo je novu širinu: rad s mladima sada se odvijao u službi cijele Crkve.

U pogrebnoj homiliji Ivan Pavao II. posebno se prisjetio njegove pastirske ljubavi prema posvećenim osobama, laicima i mladima. Istaknuo je njegovu želju da mladima prenosi kršćansku nadu. Tu je nadu Pironio povezivao s vjerom i molitvom. Njegov je duhovni život bio usmjeren prema Presvetomu Trojstvu, a obilježavala ga je i marijanska pobožnost. Povezanost s Gospom od Lujána pratila je važne prijelaze njegova života: ređenja, svećeničku i biskupsku službu te naposljetku povratak njegovih posmrtnih ostataka u Argentinu.

Posljednje je godine proživio s teškom bolešću. Godine 1995. imenovan je kardinalom biskupom suburbikarne biskupije Sabina-Poggio Mirteto, a sljedeće se godine povukao s čela Papinskoga vijeća za laike. Dana 2. veljače 1998. primio je bolesničko pomazanje. U bolesti je ostao oslonjen na vjeru i pouzdanje u Boga o kojima je govorio i drugima. Umro je u Rimu 5. veljače 1998., u sedamdeset i osmoj godini života. Ivan Pavao II. predvodio je njegove pogrebne obrede. Nakon prijenosa u Argentinu i mise koju je predvodio kardinal Antonio Quarracino pokopan je u bazilici Gospe od Lujána. Svetište u kojem je kao mladić postao svećenik primilo ga je na kraju njegova zemaljskog puta.

Postupak za njegovo proglašenje blaženim otvoren je 2006. godine. Papa Franjo priznao je herojski stupanj njegovih kreposti 2022., a 2023. odobrio je dekret o čudu pripisanom njegovu zagovoru. Kardinal Fernando Vérgez Alzaga proglasio ga je blaženim 16. prosinca 2023. u Lujánu, u ime pape Franje. Njegov se liturgijski spomendan slavi 4. veljače, dan prije obljetnice smrti. U crkvenom je sjećanju ostao pastir čije su se službe protezale od sjemenišne učionice i argentinskih zajednica do susreta mladih iz cijeloga svijeta.