Blaženi Jakopone da Todi

Priča o Jakoponeu da Todiju

Jacomo, odnosno Jakov, rodio se kao plemeniti član obitelji Benedetti u sjevernotalijanskom gradu Todiju. Postao je uspješan odvjetnik i oženio se pobožnom i velikodušnom gospođom po imenu Vanna.

Njegova je mlada supruga uzela na se pokoru za svjetovne pretjeranosti svoga muža. Jednoga dana Vanna je, na Jacomov nagovor, prisustvovala javnom turniru. Sjedila je na tribinama s drugim plemenitašicama kad su se tribine srušile. Vanna je poginula. Njezin potreseni muž bio je još više potresen kad je shvatio da je pokornički pojas koji je nosila bio za njegove grijehe. Istoga je časa zavjetovao da će iz temelja promijeniti svoj život.

Jacomo je razdijelio svoj imetak siromasima i stupio u Franjevački svjetovni red. Često odjeven u pokorničke dronjke, bio je izvrgavan ruglu kao luđak, a njegovi negdašnji znanci prozvali su ga Jakopone, to jest „Ludi Jakov”. To mu je ime postalo drago.

Nakon 10 godina takva poniženja, Jakopone je zamolio da ga prime u Red manje braće. Zbog njegova glasa njegova je molba isprva bila odbijena. Sastavio je prekrasnu pjesmu o ispraznostima svijeta, i upravo je to naposljetku dovelo do njegova primanja u Red 1278. godine. Nastavio je živjeti u strogoj pokori, odbivši da bude zaređen za svećenika. U međuvremenu je pisao pučke himne na narodnom jeziku.

Jakopone se iznenada našao kao vođa jednoga zabrinjavajućeg vjerskog pokreta među franjevcima. Duhovnjaci, kako su ih nazivali, željeli su povratak strogu Franjinu siromaštvu. Na svojoj su strani imali dvojicu crkvenih kardinala i papu Celestina V. No ta su se dvojica kardinala protivila Celestinovu nasljedniku, Bonifaciju VIII.

U dobi od 68 godina Jakopone je bio izopćen i utamničen. Iako je priznao svoju pogrješku, nije bio odriješen i pušten sve dok Benedikt XI. nije postao papa, pet godina poslije. Svoje je tamnovanje prihvatio kao pokoru. Posljednje tri godine života proživio je duhovniji no ikada, plačući „jer Ljubav nije ljubljena”. U to je vrijeme napisao glasoviti latinski himan Stabat Mater.

Na Badnju večer 1306. Jakopone je osjetio da mu se bliži kraj. Nalazio se u samostanu klarisa sa svojim prijateljem, blaženim Ivanom iz La Verne. Poput Franje, Jakopone je „sestru Smrt” dočekao jednom od svojih omiljenih pjesama. Kaže se da je dovršio pjesmu i umro upravo dok je svećenik intonirao „Gloriju” na božićnoj polnoćki. Od časa svoje smrti brat Jakopone štuje se kao svetac.

Razmišljanje

Njegovi su suvremenici Jakoponea zvali „Ludi Jakov”. Mogli bismo lako ponoviti njihovu porugu, jer što drugo reći o čovjeku koji je usred svih svojih nevolja provaljivao u pjesmu? Mi i danas pjevamo Jakoponeovu najtužniju pjesmu, Stabat Mater, ali mi kršćani prisvajamo i drugu pjesmu kao svoju, čak i onda kad dnevni naslovi odjekuju neskladnim tonovima. Cijeli je Jakoponeov život odjekivao našom pjesmom: „Aleluja!” Neka nas on nadahne da nastavimo pjevati.

Kliknite ovdje za više o blaženom Jakoponeu!

Jakopone da Todi Jakopone da Todi Jakopone da Todi Jakopone da Todi