Blaženi Ivan Merz

Kad je Ivan Merz nakon Prvoga svjetskog rata u Beču ponovno otvorio knjige koje je morao ostaviti zbog mobilizacije, iza njega je već bilo iskustvo koje nijedan studij nije mogao izbrisati. Na talijanskoj bojišnici gledao je rat, smrt i ljudsku krhkost izbliza. Prije odlaska bio je darovit mladić zaljubljen u književnost, glazbu i umjetnost; poslije rata ta zanimanja nisu nestala, ali su dobila novo središte. Pitanje kako živjeti pred Bogom postalo mu je važnije od uspjeha koji bi mogao postići. Iz toga su sazrijevali njegov svakodnevni molitveni život, profesorski poziv i predanje hrvatskoj katoličkoj mladeži.

Ivan se rodio 16. prosinca 1896. u Banjoj Luci. Otac Mavro radio je na željeznici, a roditelji su jedincu omogućili dobro obrazovanje. Obiteljsko ozračje nije bilo osobito usmjereno na svakodnevni crkveni život. Ivan je u gimnaziji učio jezike, čitao književnost, svirao i zanimao se za likovnu umjetnost. Među nastavnicima koji su na njega utjecali osobito se isticao Ljubomir Maraković, profesor književnosti i katolički laik. Pred mladićem nije otvarao samo svijet knjiga nego i mogućnost da se vjera, kultura i osobna savjest međusobno ne isključuju. Ivan nije odrastao kao gotov svetac; tražio je istinu kroz ljepotu i kroz pitanja koja mu nisu davala mira.

Nakon mature 1914. roditeljska ga je želja odvela u vojnu akademiju u Bečkome Novom Mjestu. Ondje je ostao kratko, oko tri mjeseca. Vojni poziv nije odgovarao njegovim sklonostima, pa je nastavio školovanje u Beču. Rat je ubrzo prekinuo taj put. Mobiliziran 1916., otišao je na talijansku bojišnicu i ondje proveo veći dio sljedećih dviju godina. U dnevniku je bilježio što vidi i kako se mijenja njegov pogled na život. Ratne strahote nisu ga navele na ravnodušnost. U susretu s patnjom ozbiljnije je razmišljao o Bogu, o vlastitim slabostima i o tome za što vrijedi živjeti. Njegova se vjera nije oblikovala izvan povijesti, u mirnoj radnoj sobi, nego i među ljudima koji su svakoga dana mogli poginuti.

Po završetku rata vratio se studiju književnosti u Beču. Ondje je produbio zanimanje za liturgiju, crkveno bogoslužje u kojemu zajednica moli i sudjeluje u Kristovu otajstvu. Od 1920. do 1922. studirao je u Parizu, na Sorboni i Katoličkom institutu. Posjećivao je crkve, pratio katoličke udruge i upoznavao oblike rada s mladima. Francuska mu nije bila tek mjesto stjecanja diplome. U njezinu je crkvenom životu vidio kako se mlade može okupljati oko euharistije, molitve i djelatne odgovornosti. Književnost je ostala njegovo akademsko područje, a liturgija je sve više postajala ključ za razumijevanje i književnosti i vlastitoga poziva.

U Zagreb se vratio 1922. i zaposlio kao profesor francuskoga jezika i književnosti na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Poučavao je i njemački jezik. Godine 1923. doktorirao je na Sveučilištu u Zagrebu radnjom o utjecaju liturgije na francuske pisce. Ta tema nije bila slučajan izbor akademskoga naslova. Ivan je prepoznavao da bogoslužje oblikuje jezik, slike i misli vjernika te da se o njemu može promišljati ozbiljno, s književnom osjetljivošću i crkvenom vjernošću. Istodobno je uz nastavu privatno učio filozofiju i teologiju. Njegovi dani nisu se dijelili na odvojene svjetove profesora, vjernika i apostola; u svemu je tražio isti smisao.

Posebno mjesto u njegovu životu imala je euharistija. Redovito je sudjelovao na misi i primao pričest, a molitva pred Presvetim nije mu bila ukras uz javni rad. Ona ga je pripremala za susrete, pisanje i služenje mladima. Kao laik nije imao redovničku zajednicu koja bi mu odredila raspored dana. Sâm je prihvatio zahtjevnu osobnu stegu i privatni zavjet trajne čistoće. To ne znači da je umanjivao vrijednost braka i obiteljskoga života; njegov je zavjet bio osobni odgovor na poziv koji je razabrao. U mladima je želio probuditi sposobnost za slobodnu i odgovornu odluku, a ne samo pridobiti članove za jednu organizaciju.

U Hrvatskoj se tada razvijao katolički pokret, s više udruga i različitim pogledima na način rada. Ivan je 1922. preuzeo vodstvo u Hrvatskome katoličkom mladeškom savezu, a potom sudjelovao u oblikovanju Hrvatskoga orlovskog saveza. U njemu je obavljao odgovorne službe i pomagao mladima povezati tjelesni odgoj, zajedništvo i kršćansku formaciju. Geslo „Žrtva – Euharistija – Apostolat” sažimalo je ono što je smatrao nužnim: spremnost na odricanje, život iz Kristova dara i izlazak prema drugima. Bez euharistije bi aktivizam ostao samo organiziranje; bez apostolata bi osobna pobožnost lako postala zatvorena u samu sebe.

Merz je pisao članke, držao predavanja i sudjelovao u raspravama o liturgiji i ulozi laika. U doba kada se od vjernika često očekivalo da na misi uglavnom promatraju što se zbiva, poticao je svjesnije sudjelovanje u bogoslužju. Nije izmišljao novu vjeru niti je mogao unaprijed poznavati odluke Drugoga vatikanskog sabora. Bio je među onima koji su prije Sabora u hrvatskoj sredini otvarali prostor za razumijevanje liturgije kao života cijele Crkve. Služio se obrazovanjem i javnom riječi, ali mu cilj nije bio kulturni ugled: želio je da mladi upoznaju Krista i nauče živjeti u Crkvi.

U njegovu radu nije nedostajalo napetosti. Različite katoličke skupine nisu se uvijek slagale o načinu djelovanja, a odnos prema crkvenom vodstvu i političkom okruženju zahtijevao je oprez. Ivan je snažno naglašavao povezanost s papom i crkvenim pastirima. Ta odanost za njega nije bila puka lozinka, nego način da apostolat ostane crkveno djelo, a ne nadmetanje osobnih ili stranačkih ambicija. Suvremenici su ga pamtili kao čovjeka velikoga žara, ali i osobne zahtjevnosti. Njegov primjer ne traži da se svaka njegova organizacijska odluka proglasi bezvremenskim pravilom; pokazuje koliko je ozbiljno shvaćao odgovornost laika za život Crkve.

Ivanov javni rad trajao je kratko. Nakon zahvata zbog upale sinusa razvio se meningitis. Bolest se pokazala smrtonosnom. U posljednjim danima, prema svjedočanstvu onih koji su bili uz njega, prikazao je svoj život Bogu za hrvatsku mladež. Umro je u Zagrebu 10. svibnja 1928., u trideset drugoj godini života. Za njim su ostali učenici, suradnici, dnevnici i tekstovi, ali i pitanje koje je vlastitim životom postavio mladima: kako talente, vrijeme i slobodu pretvoriti u dar drugima? Njegovi su posmrtni ostatci poslije preneseni u baziliku Srca Isusova u Zagrebu, crkvu u koju je za života redovito dolazio na molitvu i misu.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 22. lipnja 2003. u Banjoj Luci, gradu njegova rođenja. Spomendan mu je 10. svibnja. Papa ga je na beatifikaciji istaknuo kao uzor mladima i vjernicima laicima, osobito zbog njegove ljubavi prema Kristu, euharistiji i liturgiji. Ivan Merz nije postao blaženik zato što je dugo živio ili dovršio sve što je namjeravao. U manje od šest zagrebačkih godina nakon studija spojio je profesorski posao, molitvu, pisanje i odgoj mladih u cjelovit život. Zato njegov životopis ne govori samo o prošlome katoličkom pokretu. Govori o čovjeku koji je prošao kroz rat, nije se odrekao ljepote i znanja, a oboje je stavio u službu vjere i ljudi.