Blaženi Hugo Faringdon

Hugo Faringdon bio je posljednji benediktinski opat Readinga, velike engleske opatije čija je povijest završila za vladavine Henrika VIII. Godinama je uživao kraljevu naklonost, primao ga u goste i sudjelovao u javnim poslovima. Njegov put do mučeništva prolazio je kroz teške odluke u vremenu kada su se odnosi engleske Krune i Rima sve više zaoštravali. U studenome 1539. pogubljen je u gradu u kojem je gotovo dva desetljeća vodio redovničku zajednicu. Katolička ga Crkva časti kao blaženika i mučenika.

Poznat je i pod imenom Hugh Cook. Godina njegova rođenja nije poznata. Dodatak Faringdon možda upućuje na mjesto iz kojega je potjecao, ali njegovo podrijetlo nije sigurno utvrđeno. U Readingu je postao benediktinac i postupno preuzimao samostanske dužnosti. Prije izbora za opata obavljao je službu zamjenika samostanskoga komornika. Život mu je tako već bio povezan s praktičnim poslovima zajednice, s kojima će se poslije susretati kao njezin poglavar.

Za opata je izabran 1520., nakon smrti Thomasa Worcestera. Njegov je izbor potvrđen 26. rujna iste godine. Preuzeo je odgovornost za zajednicu, njezin molitveni život, disciplinu, posjede i odnose s okolinom. Kao opat koji je imao pravo nositi mitru pripadao je i krugu visokih crkvenih ljudi uključenih u upravljanje zemljom. Od 1523. sudjelovao je u radu Parlamenta, a u Berkshireu je obavljao dužnost mirovnoga suca. Njegova je služba zato sezala daleko izvan samostanskih zidina.

Važno mjesto u njegovu djelovanju imala je briga za obrazovanje. Leonard Cox, učitelj iz Readinga, posvetio mu je 1524. knjigu o govorništvu, zahvaljujući mu za potporu mladim učenicima. Hugo je pomagao i školovanju Jamesa Basseta, posinka Arthura Plantageneta, lorda Lislea, s kojim je održavao prijateljske veze. Premda se za njega nisu vezivala velika učena djela, bio je pokrovitelj onih koji su učili. Opatija je pod njegovom upravom ostala mjesto u kojem su knjiga i pouka imale svoje mjesto.

O svakodnevici zajednice svjedoči i izvještaj kraljevskih povjerenika. Zabilježili su da se u kapitulskoj dvorani svakoga dana održava pouka iz Svetoga pisma, na engleskom i latinskom jeziku, te da joj nazoči i opat. Hugo je vodio redovnike, brinuo se za red u opatiji i sudjelovao u njezinoj vjerskoj pouci. Zajednica u Readingu nastavila je svoj molitveni i obrazovni rad dok su se oko nje mijenjale državne i crkvene prilike.

U početku je bio vrlo blizak Henriku VIII. Kralj je 30. siječnja 1521. bio njegov gost, a Hugo je poslije postao kraljevski kapelan. Izmjenjivali su darove; u kraljevim se računima spominje i novac koji je opat primio kao novogodišnji dar. Kada bi Henrik lovio u okolici, iz opatije su mu slani riba i lovački noževi. Takvi su odnosi bili dio položaja velikoga opata, koji je istodobno morao misliti na svoju zajednicu i održavati veze s dvorom.

Ni u sporu oko Henrikova braka s Katarinom Aragonskom Hugo nije od početka stajao nasuprot kralju. Godine 1530. pridružio se crkvenim i svjetovnim velikašima koji su papi Klementu VII. uputili molbu da udovolji kraljevu zahtjevu da se brak proglasi nevaljanim. Kralju su na raspolaganje stavljane i knjige iz opatijske knjižnice koje su mogle poslužiti njegovu slučaju. Hugo je tako sudjelovao u nastojanjima dvora da dobije željenu odluku, prije nego što je spor doveo do otvorenoga raskida s Rimom.

Prilagođavao se i novim zahtjevima kraljevske vlasti. Godine 1536. potpisao je vjerske članke kojima se prihvaćao novi poredak s kraljem na čelu engleske Crkve. I dalje je obavljao javne dužnosti i zadržavao kraljevu naklonost. U studenome 1537. sudjelovao je u pogrebnim obredima za kraljicu Jane Seymour. Još je u ožujku 1538. bio imenovan u mirovno povjerenstvo za Berkshire.

Dok su se na sjeveru Engleske 1536. širili ustanci protiv vjerskih promjena, Hugo je nastupao kao kraljev službenik. Sudjelovao je u ispitivanju sumnjivih događaja u Readingu. Poslije se pojavila tvrdnja da je pobunjenicima pomagao novcem, ali ta optužba nije pouzdano dokazana. Njegova je sudbina bila povezana s vremenom u kojem su se vjerska pitanja, politička odanost i strah od pobune međusobno isprepletali. Čovjek koji je obavljao kraljeve naloge mogao je ubrzo i sam postati osumnjičenikom.

Pritisak na samostane postupno je rastao. Nakon ukidanja manjih redovničkih kuća na red su došle i velike opatije. Reading je posjedovao zemlju i druge vrijednosti, a njegovo je zatvaranje značilo kraj samostalnoga života zajednice i prelazak njezine imovine u kraljeve ruke. Hugo je nastojao održati odnose s Thomasom Cromwellom, glavnim provoditeljem kraljeve politike, kojemu je povjerio i visoku upravnu službu povezanu s Readingom. Ni ta ga veza nije zaštitila kada je odlučeno da opatija mora prestati postojati.

Kraljevski su povjerenici u izvještajima izražavali očekivanje da će se opat prilagoditi njihovim zahtjevima. U rujnu 1539. uhićen je i odveden u londonski Tower. Kraljevi su ljudi preuzeli opatiju. Hugo je ostao zatvoren dok se pripremao postupak protiv njega, a njegov je dotadašnji dom postao predmetom državne zapljene.

Optužen je za veleizdaju. Sačuvane Cromwellove bilješke otkrivaju da se prije suđenja već planiralo njegovo pogubljenje: trebalo ga je poslati u Reading da mu se ondje sudi i izvrši smrtna kazna. U tim je uputama ishod postupka već bio predviđen. Iz zatvora u Londonu vraćen je u grad u kojem je vodio opatiju. Osuđen je na smrt zajedno s još dvojicom svećenika, Johnom Eynonom i Johnom Ruggom.

Eynon je bio svećenik crkve svetoga Egidija u Readingu. Rugg je imao zaseban crkveni i obrazovni put: bio je povezan s ustanovama u Winchesteru i Oxfordu te je služio kao prebendar u Chichesteru. S Hugom ih je na kraju povezala ista osuda. U studenome 1539. sva su trojica javno pogubljena u Readingu, u blizini opatije. Nad njima je izvršena okrutna kazna za izdajnike: vješanje i komadanje tijela.

Hugovom smrću nije završio samo njegov osobni život. Zajednica koju je vodio bila je raspuštena, redovnici su morali napustiti opatiju, a njezina je imovina pripala Kruni. U katoličkom je pamćenju ostao posljednji opat Readinga i svjedok vjere u razdoblju nasilnoga prekidanja redovničkoga života. Papa Lav XIII. potvrdio je njegovo štovanje 1895. godine. Njegova uspomena čuva i složenost puta kojim je prošao: od kraljevske naklonosti i prilagodbe do zatvora i smrti, zajedno s dvojicom svećenika čije je svjedočanstvo ostalo povezano s njegovim.