Blaženi Franjo Ksaverski Seelos

Kad je Franjo Ksaverski Seelos doznao da mnogi njemački doseljenici u Sjedinjenim Američkim Državama teško nalaze svećenika koji razumije njihov jezik, u toj je potrebi prepoznao poziv. Ostavio je domovinu i obitelj, prešao ocean i gotovo cijeli svećenički život proveo među ljudima kojima je trebalo približiti Crkvu. U njegovoj službi bilo je mnogo putovanja, propovijedi i ispovijedi, ali su je ljudi pamtili prije svega po blagosti s kojom ih je primao.

Rođen je 11. siječnja 1819. u Füssenu u Bavarskoj, kao jedno od dvanaestero djece Manga Seelosa i njegove žene Franziske, rođene Schwarzenbach. Kršten je istoga dana u crkvi svetoga Manga. Vjera je bila sastavni dio obiteljskoga života, a otac je poslije postao sakristan njihove župe. Franjo je još kao dječak želio biti svećenik. Nakon osnovne škole, uz potporu župnika, nastavio je školovanje u Augsburgu. Godine 1839. otišao je na sveučilište u München, gdje je studirao filozofiju, a zatim započeo teologiju.

Za vrijeme studija upoznao je redemptoriste, članove Družbe Presvetoga Otkupitelja. Njihovo poslanje bilo je naviještati evanđelje osobito onima koji su bili zanemareni i udaljeni od redovite pastoralne skrbi. Pisma redemptorističkih misionara iz Amerike govorila su o njemačkim katolicima koji su se ondje nastanili, a nisu imali dovoljno svećenika. Franjo nije tu vijest primio samo kao zanimljivost iz dalekoga svijeta. Zamolio je da pristupi redemptoristima i da svoju službu započne upravo među tim iseljenicima. Molba mu je prihvaćena u studenome 1842.

Iz francuske luke Le Havre isplovio je u ožujku 1843., a u New York stigao 20. travnja. Pred njim nije bio samo nov kontinent nego i nov način života. Trebalo je dovršiti teološku pripravu, proći novicijat, učiti jezike i upoznati zajednice doseljenika. Za svećenika je zaređen 22. prosinca 1844. u redemptorističkoj crkvi svetoga Jakova u Baltimoreu. Prvu misu slavio je na Božić. U pismu obitelji dao im je do znanja da ih je u toj misi preporučio Bogu: daljina nije prekinula njegovu povezanost s njima.

Nekoliko mjeseci poslije poslan je u župu svete Filomene u Pittsburghu, gdje je ostao devet godina. U početku je surađivao sa svetim Ivanom Neumannom, tada redemptoristom i poglavarom zajednice. Neumann mu je bio duhovni voditelj i ispovjednik te ga je uveo u zahtjevan svakodnevni rad župe. Seelos je poslije vodio istu redovničku zajednicu, a povjeren mu je i odgoj novaka. Pittsburgh je postao mjesto na kojem se jasno oblikovao njegov svećenički način: jednostavan govor, ustrajna pouka djece, dostupnost ljudima i spremnost da se s njima susretne ondje gdje se nalaze.

Posebno su ga tražili kao ispovjednika. K njemu nisu dolazili samo njegovi župljani nego i vjernici iz okolnih mjesta. Ispovijedao je na njemačkom, engleskom i francuskom jeziku, a primao je i bijelce i crnce. U tadašnjem američkom društvu, duboko obilježenom rasnim podjelama, ta otvorenost nije bila beznačajna. Nastojao je da čovjek u sakramentu pomirenja susretne Kristovo milosrđe, a ne samo vlastitu krivnju. Oni koji su ga poznavali govorili su o njegovu osmijehu i velikodušnosti prema siromašnima i zanemarenima. Propovijedi su mu bile oslonjene na Sveto pismo, ali izrečene tako da ih mogu razumjeti i ljudi bez velike naobrazbe.

Za Seelosa briga o djeci nije bila sporedan dio župnoga rasporeda. Smatrao je da o njihovu upoznavanju vjere ovisi rast cijele zajednice. Jednaku je pozornost posvećivao mladim redemptoristima koji su se pripremali za službu. Nije želio da steknu samo znanje potrebno za propovijedanje. Nastojao je u njima razvijati revnost, požrtvovnost i osjećaj za duhovne i svakodnevne potrebe ljudi. Blagost po kojoj su ga pamtili nije značila ravnodušnost prema njihovu odgoju; bila je način na koji ih je vodio.

Godine 1854. premješten je iz Pittsburgha u Maryland. Služio je u Baltimoreu, potom u Cumberlandu i Annapolisu, obavljajući župničke i odgojne dužnosti. Česta premještanja tražila su da se uvijek iznova prilagodi novim ljudima i okolnostima. Ono što je ostajalo isto bila je njegova dostupnost: propovijedao je, ispovijedao, poučavao i pratio kandidate za redovnički život. Kad se 1860. spominjalo njegovo ime za biskupa Pittsburgha, zamolio je papu da ga oslobodi te odgovornosti. Više je želio nastaviti službu koju je poznavao nego prihvatiti ugledniji položaj.

Američki građanski rat donio je nov izazov. Zakon o vojnoj obvezi mogao je zahvatiti i redemptorističke bogoslove za koje je bio odgovoran. Seelos je 1863. otišao u Washington i obratio se predsjedniku Abrahamu Lincolnu, moleći da budu pošteđeni novačenja. Susret pokazuje koliko mu je stalo do mladih ljudi povjerenih njegovoj brizi i do njihova poziva. U doba kad je rat zadirao u život gotovo svake obitelji, nije se povukao pred neizvjesnošću, nego je učinio ono što je mogao za svoju zajednicu.

Od 1863. do 1866. posvetio se putujućim župnim misijama. Propovijedao je na njemačkom i engleskom u mnogim američkim državama, od sjeveroistoka do Srednjega zapada. Takve su misije redemptoristima bile osobito važne: dolazak misionara pružao je župljanima priliku da zastanu, poslušaju riječ Božju, pristupe sakramentima i obnove vjerski život. Za Seelosa su značile i nove susrete s ljudima koje nikad prije nije vidio. Iskustvo useljenika, udaljenosti i promjenjivih zajednica naučilo ga je da se ne oslanja na jedan jezik ili jedan ustaljen način rada.

Nakon kraćega služenja u Detroitu, 1866. poslan je u New Orleans, u redemptorističku zajednicu pri crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije. I ondje je bio župnik kojemu su se ljudi mogli obratiti, osobito siromašni i oni koji su lako ostajali bez pomoći. Njegovo posljednje službovanje trajalo je kratko. Kad je 1867. grad pogodila žuta groznica, obilazio je oboljele i brinuo se za njih. U rujnu se i sam zarazio. Umro je 4. listopada 1867., u četrdeset i devetoj godini života.

Njegova smrt za vrijeme epidemije nije bila izdvojen junački čin bez veze s ostatkom života. Bila je nastavak načina na koji je godinama služio: odlazio je k ljudima kojima je bilo teško, slušao ih, tješio i donosio im sakramente. Iza njega nisu ostale velike građevine ni opsežna djela, nego sjećanje na svećenika kojemu se moglo pristupiti bez straha. Crkva je to svjedočanstvo prepoznala kada ga je papa Ivan Pavao II. 9. travnja 2000. proglasio blaženim. Njegov grob nalazi se u crkvi u New Orleansu u kojoj je služio posljednju godinu života. U liturgijskom kalendaru Sjedinjenih Američkih Država njegov se spomendan slavi 5. listopada, dan nakon njegove smrti.

Seelosov put podsjeća da se vjernost pozivu često pokazuje u ponavljanju naizgled običnih djela: u poučavanju djeteta, pažljivom slušanju, strpljivoj ispovijedi i odlasku bolesniku koji čeka posjet. On je kroz takve susrete želio da ljudi, osobito oni koji su se osjećali daleko od doma ili od Crkve, upoznaju blizinu milosrdnoga Boga.