Blaženi Eugenije III.

Kada je 15. veljače 1145. izabran za papu, Bernardo iz Pise bio je cistercitski opat, učenik svetoga Bernarda iz Clairvauxa. Uzeo je ime Eugenije III. i postao prvi papa iz cistercitskoga reda. Pred njim se odmah našla služba koja je tražila mnogo više od upravljanja jednom samostanskom zajednicom: nemiri u Rimu, sporovi među crkvenim pastirima i vijesti o ugroženim kršćanima na Istoku. Njegov je pontifikat trajao do 1153. godine, uz česta putovanja i boravke izvan Rima.

Potjecao je iz okolice Pise, a prije redovničkoga života pripadao je tamošnjemu kleru. Služio je pisanskoj Crkvi i upravljao njezinim vremenitim dobrima. O njegovu djetinjstvu i obitelji nema dovoljno sigurnih podataka. Pod utjecajem svetoga Bernarda stupio je u cistercitsku zajednicu u Clairvauxu. Ondje je postao redovnik i Bernardov učenik. Kasnije je poslan u Italiju te mu je povjereno vodstvo zajednice u samostanu Tre Fontane pokraj Rima, povezanom s predajom o mučeništvu svetoga Pavla.

Izbor za papu zatekao ga je na toj opatskoj službi. Kardinali su nakon smrti Lucija II. izabrali čovjeka koji nije pripadao njihovu zboru. Rim je tada bio zahvaćen sukobom oko odnosa gradske vlasti i pape. Eugenije je ustoličen u Lateranu, ali u gradu nije mogao sigurno ostati. Otišao je u opatiju Farfu, gdje je primio biskupsko posvećenje, a potom je utočište našao u Viterbu. Tako je već na početku pontifikata morao voditi Crkvu izvan svojega biskupskoga sjedišta.

Spor s Rimskom komunom obilježio je velik dio njegove službe. Među najutjecajnijim protivnicima papine vremenite vlasti bio je Arnold iz Brescie. Eugenije je nastojao postići sporazum koji bi omogućio suživot rimskoga Senata i papinske vlasti. Jedan mu je dogovor omogućio povratak u Rim potkraj 1145. godine, ali mir nije potrajao. Kada su Rimljani zahtijevali uništenje Tivolija, grada koji mu je ostao vjeran, papa je odbio takav zahtjev. Ponovno je morao otići iz Rima.

Dok je tražio izlaz iz tih sukoba, pozornost mu je privukla teška kriza na Istoku. Edesa je 1144. pala pod muslimansku vlast, a položaj tamošnjih kršćanskih država postao je nesigurniji. Eugenije je pozvao zapadne vladare i vitezove u novi križarski pohod te je svetomu Bernardu povjerio njegovo propovijedanje. Pozivu su se odazvali francuski kralj Luj VII. i njemački kralj Konrad III. Bernardovo propovijedanje privuklo je velik broj sudionika, a papa je podupirao pothvat od kojega se očekivala pomoć kršćanima u Svetoj zemlji.

Drugi križarski rat završio je teškim neuspjehom. Vojske su na putu kroz Malu Aziju pretrpjele velike gubitke, a 1148. propala je i opsada Damaska. Edesa nije vraćena. Vojni slom i stradanje ljudi ostavili su duboko razočaranje na Zapadu. Taj događaj pripada Eugenijevu pontifikatu zajedno s njegovim reformskim nastojanjima i osobnom pobožnošću. Papa je pohod pokrenuo i podupirao, a njegov su pontifikat obilježile i teške posljedice ratnoga sloma. Bernard se poslije u djelu upućenom Eugeniju osvrnuo i na neuspjeh pohoda.

Eugenije je 1147. otišao u Francusku, gdje je nastavio obavljati papinsku službu. Predsjedao je crkvenim skupovima, susretao se s vladarima i biskupima te radio na obnovi crkvene stege. Osobito je važan bio sabor u Reimsu 1148. godine. Odredbe o životu i ponašanju klera trebale su pomoći da odgovornost crkvenih službenika bude vidljiva i u njihovu svakodnevnom vladanju. Eugenije je zahtijevao da biskupi provode donesene odluke. Njegova blagost nije isključivala ozbiljno postupanje prema zloporabama ni zahtjev da pastiri budu dostojni povjerene službe.

Njegova se briga za crkveni život protezala i prema sjeveru Europe. U Skandinaviju je kao papinskoga poslanika uputio kardinala Nikolu Breakspeara, budućega papu Hadrijana IV. Tako je i za pontifikata u kojem je često izbivao iz Rima nastavljao djelovati preko poslanika i održavati veze s udaljenim crkvenim zajednicama.

U tim je godinama pružio potporu i svetoj Hildegardi iz Bingena. Za vrijeme njegova boravka u Trieru pred njega je donesen dio teksta u kojemu je Hildegarda zapisivala svoja viđenja. Papa ga je pročitao te joj je 1147. odobrio da viđenja zapisuje i da javno govori. Njegova je potpora bila važna za daljnji Hildegardin rad. U vremenu velikih političkih i vojnih poslova našlo se tako mjesta i za razlučivanje duhovnoga iskustva jedne redovnice.

Veza s Bernardom iz Clairvauxa ostala je osobito važna. Bernard je svojemu nekadašnjem učeniku uputio pet knjiga djela De consideratione. U njima ga je poticao da usred papinskih obveza sačuva vrijeme za razmatranje i brigu za vlastitu dušu. Papa, koji je na raspolaganju tolikim ljudima, i sam je čovjek kojemu je potrebna duhovna skrb. Bernard ga je upozoravao na opasnost da neprekidni poslovi i navika na njih otvrdnu srce. Služba drugima zahtijeva i povratak Bogu, pred kojim pastir promatra vlastiti život i odgovornost.

Bernard je pritom poznavao težinu konkretnih potreba: potlačene treba braniti, a onima kojima se nanosi nepravda omogućiti da budu saslušani. Njegove pouke traže da se poslovi obavljaju pravedno i razborito, uz vrijeme za molitvu i prosudbu. U tom se duhovnom razgovoru između opata i njegova nekadašnjeg učenika otkriva koliko je zahtjevno bilo povezati monašku sabranost s odgovornošću za cijelu Crkvu.

Pri posjetu Clairvauxu Eugenije je ponovno susreo zajednicu u kojoj je živio kao redovnik. Njegova nekadašnja braća svjedočila su da je i pod papinskom odjećom sačuvao monaški duh. Petar Časni, opat Clunyja, hvalio je njegovu pristupačnost: bio je spreman slušati i savjetovati, a i kada nije mogao udovoljiti nekoj molbi, znao je odbiti tako da molitelj nije imao opravdana razloga za prigovor. Takva svjedočanstva otkrivaju osobu koju sami politički događaji ne mogu dovoljno približiti.

Po povratku u Italiju 1148. nastavio je tražiti put do trajnijega mira s Rimom. Boravio je u Viterbu i Tusculumu, a 1149. ponovno ušao u Rim. I taj je boravak bio privremen. U posljednjim godinama pontifikata pregovarao je i s njemačkim vladarima, a njegovi su poslanici 1153. sklopili sporazum s Fridrikom Barbarossom u Konstanzu. Eugenije nije doživio ostvarenje svih očekivanja vezanih uz te pregovore.

Umro je u Tivoliju 8. srpnja 1153. i pokopan je u bazilici svetoga Petra u Rimu. Spomen na njegovu blagost, darežljivost i redovničku vjernost sačuvao se i nakon smrti. Papa Pio IX. potvrdio je 1872. njegovo odavna postojeće štovanje. Crkva ga časti kao blaženika, a Rimski martirologij spominje ga 8. srpnja.