Blaženi Eugen Bossilkov

Blaženi Eugen Bossilkov, bugarski pasionist i nikopoljski biskup, ostao je uz svoju zajednicu kada je komunistički progon zaprijetio njezinu opstanku. Svećeničku službu, obilježenu radom s mladima i brigom za jedinstvo Crkve, završio je mučeničkom smrću u Sofiji.

Rođen je 16. studenoga 1900. u Beleneu, u obitelji bugarskih katolika latinskoga obreda. Na krštenju je dobio ime Vincent. Školovao se kod pasionista u Bugarskoj, a redovnički poziv odveo ga je i u Belgiju i Nizozemsku. U družbi je primio ime Eugen. Prve redovničke zavjete položio je 29. travnja 1920., a za svećenika je zaređen 25. srpnja 1926.

Daljnji studij nastavio je u Rimu na Papinskom istočnom institutu. Doktorski rad posvetio je sjedinjenju Bugara s Rimskom Crkvom početkom trinaestoga stoljeća. Vrativši se u domovinu, služio je uz nikopoljskoga biskupa Theelena, a zatim preuzeo župu svetoga Josipa u Bardarskom Geranu. Učenost ga nije udaljila od svakodnevnoga života župljana: s mladima je igrao nogomet, a nastojao je uspostaviti blizak odnos i s ljudima izvan katoličke zajednice.

Njegov je pastoral obuhvaćao vjeronauk, pripravu za brak i obnovu liturgijskoga života. Mladima je otvarao prostor za sport i druženje, a osnivao je i kulturna središta za čitanje, gledanje filmova i rekreaciju. Brinuo se za bolesne, starije i siromašne. Znao je razgovarati i s obrazovanim ljudima i s onima koji nisu imali mnogo škole. S pravoslavnim je svećenicima njegovao dijalog i međusobno poštovanje.

Nakon Theelenove smrti 1946. povjerena mu je uprava biskupije, a sljedeće je godine postao biskup. U službu je ušao u vrijeme kada je komunistička vlast sve snažnije ograničavala crkveni život. Kao propovjednik sudjelovao je u pučkim misijama, nastojeći ohrabriti vjernike. Godine 1948. primio ga je papa Pio XII. Premda su ga nagovarali da ostane u Italiji, vratio se u Bugarsku, gdje su ga čekali njegovi svećenici i vjernici.

Vlast je nastojala odvojiti katolike od Rima i uspostaviti nacionalnu Crkvu pod svojim nadzorom. Bossilkov je odbio ponuđenu ulogu njezina poglavara. U pismu redovničkom poglavaru izrazio je nadu da će imati hrabrosti podnijeti najteže kušnje i ostati vjeran Kristu, papi i Crkvi. Prilikom kratkoga susreta s rodbinom zamolio je da vjernicima prenesu kako nije iznevjerio Crkvu.

Uhićen je 16. srpnja 1952. te podvrgnut mučenju i montiranom procesu. Pod optužbom za veleizdaju osuđen je na smrt. U tajnosti je strijeljan u sofijskom zatvoru 11. studenoga 1952. i pokopan u zajedničkoj grobnici. Njegovo tijelo nije pronađeno. Crkva je u njegovoj smrti prepoznala mučeničko svjedočanstvo vjernosti Kristu i zajedništvu s Rimom.

Već je u prosincu iste godine Pio XII. u enciklici Orientales Ecclesias prosvjedovao zbog Bossilkovljeve osude i osude trojice svećenika. Upozorio je da su crkveni službenici proglašeni neprijateljima države zato što su otvoreno ispovijedali i branili katoličku vjeru. Pred cijelu je Crkvu iznio patnju male bugarske katoličke zajednice, njezinih zatvorenih svećenika i progonjenih vjernika.

Ivan Pavao II. proglasio je Eugena Bossilkova blaženim 15. ožujka 1998. Istaknuo je njegovu duboku duhovnost Kristove muke, ekumensku zauzetost i odluku da ostane uz svoj narod unatoč opasnosti.

Njegova je uspomena vezana uz 11. studenoga, dan mučeništva, dok pasionisti neobvezatni spomendan slave 13. studenoga.