Blaženi Enrico Rebuschini

Blaženi Enrico Rebuschini bio je talijanski svećenik kamilijanac koji je najveći dio života proveo služeći bolesnicima u Veroni i Cremoni. Uz bolničku duhovnu skrb bile su mu povjerene i odgovornosti odgojitelja, poglavara i upravitelja. Njegov put do svećeništva nije bio jednostavan: prolazio je kroz obiteljsko protivljenje, traženje životnoga zvanja i ozbiljne zdravstvene teškoće. Poslije je desetljećima ustrajao u službi koja se najvećim dijelom odvijala daleko od javnosti, uz bolesničku postelju i u svakodnevici redovničke zajednice.

Rođen je 28. travnja 1860. u Gravedoni, na području Coma, kao drugo od petero djece Domenica Rebuschinija i Sophije Polti. Odrastao je u dobrostojećoj lombardskoj obitelji. Majka i teta bile su povezane sa župnim životom, dok otac nije dijelio njihovu vjersku zauzetost. Još kao dijete Enrico je pokazivao osjetljivost prema siromašnima i spremnost da im daruje ono što ima. U njemu se rano pojavila i želja za svećeništvom, ali je otac za sina zamišljao drukčiju budućnost.

Enrico je počeo studirati matematiku u Paviji, no napustio je studij u tamošnjem protukleričkom ozračju. Prošao je i vojnu izobrazbu, u kojoj su pretpostavljeni cijenili njegove sposobnosti. Ipak, nije ostao u vojnoj službi. Završio je računovodstveno obrazovanje i 1882. stekao diplomu s odličnim uspjehom. Potom je dvije godine radio u svilarstvu svojega šurjaka, supruga sestre Dorine. Imao je mogućnosti za uredan građanski život, ali želja da postane svećenik nije prestajala.

U ljeto 1884. ponovno je razgovarao s ocem o svojem pozivu. U tim je razgovorima posredovao i svećenik Luigi Guanella. Otac je naposljetku pristao da sin pođe u sjemenište. Enrico je tada imao dvadeset i četiri godine. Nakon početka sjemenišnog puta u Comu poslan je u Rim, u Lombardski zavod, te je studirao na Papinskom sveučilištu Gregorijani. Dobro je napredovao u učenju i uživao povjerenje poglavara.

Studij je 1886. prekinula teška depresivna epizoda. Morao se vratiti obitelji, a neko je vrijeme proveo i na liječenju. Svoj je oporavak povezivao s pouzdanjem u Božju dobrotu i milosrđe. Ponovno je posjećivao potrebite, pomažući im materijalno i duhovno.

Ispovjednik ga je usmjerio prema kamilijancima. Prema životopisu reda, Enrico je u molitvi pred slikom svetoga Kamila de Lellisa u Comu doživio nutarnje prosvjetljenje koje mu je pomoglo prepoznati poziv na služenje bolesnima.

U kamilijanski novicijat u Veroni stupio je 27. rujna 1887. Za svećenika je zaređen još tijekom novicijata, uz posebno dopuštenje, 14. travnja 1889. Zaredio ga je mantovanski biskup Giuseppe Sarto, budući papa sveti Pio X. Na svetkovinu Bezgrješnoga začeća, 8. prosinca 1891., položio je doživotne redovničke zavjete. Tako je njegov dug put od prvih želja za svećeništvom do potpunoga predanja dobio čvrst oblik u kamilijanskoj zajednici.

Prvo razdoblje svećeničke službe proveo je u Veroni. Poučavao je i sudjelovao u odgoju novaka, a kao bolnički kapelan pratio je bolesnike u vojnim i civilnim bolnicama. Susreti s ljudima u bolesti bili su središte njegova rada, ali uz njih je morao prihvaćati i zadaće unutar reda. Zdravstvene teškoće nisu zauvijek nestale nakon ulaska u zajednicu: životopisi bilježe i kasnije depresivne epizode. Ipak, nastavljao je službu u razdobljima oporavka, a njegov se život nije sveo na bolest.

Godine 1899. premješten je u Cremonu, gdje je ostao do smrti. Radio je u ustanovi San Camillo, a poslije je godinama obavljao i upraviteljske poslove povezane s klinikom. Računovodstveno obrazovanje iz mladosti sada je bilo povezano s odgovornošću za ustanovu koja je primala bolesnike. Poglavarsku je službu obavljao jedanaest godina, a upraviteljsku trideset i četiri.

Kamilijanci ga pamte kao blaga i obzirna čovjeka, osjetljiva ispovjednika. Životopis opisuje kako bi prije posjeta osobi koja odbija vjerski razgovor zastao na molitvi u kapeli, a potom joj pristupio s malo riječi. Njegovu su službu hranili molitva i ljubav prema euharistiji.

U travnju 1938. još je odlazio bolesnima. Nakon što je 23. travnja slavio misu kod jednoga teško oboljelog čovjeka, vratio se kući bolestan. Razvila se upala pluća i morao je ostati u postelji. Bolesničko pomazanje primio je 8. svibnja, a sljedećega dana posljednji put se pričestio. Umro je u Cremoni 10. svibnja 1938., nedugo nakon sedamdeset i osmoga rođendana. Pokopan je dva dana poslije.

Nakon smrti sačuvao se glas o njegovoj svetosti, a u Cremoni je 1947. započelo crkveno istraživanje njegova života. U postupku su proučeni i njegovi duhovni spisi. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 4. svibnja 1997. Njegovi se posmrtni ostatci čuvaju u kapeli ustanove San Camillo u Cremoni. U kamilijanskom kalendaru spomendan mu se slavi 10. svibnja. Njegova je baština osobito vezana uz tihu i obzirnu svećeničku prisutnost među bolesnicima, kojoj je ostao vjeran kroz duge godine služenja.