Blaženi Edward Osbaldeston

U zatvoru u Yorku Edward Osbaldeston pisao je svojim drugovima tražeći da ga pouče kako se pripremiti za ono što ga čeka. Želio je znati kako su se ponašala njihova braća koja su već prošla istim putem. Molio ih je da ga usmjeravaju i u običnim stvarima, poput odjeće i hrane, a sve što je imao ili bi mogao dobiti htio je dijeliti sa zajednicom. Engleski svećenik koji je očekivao moguću smrtnu presudu oslanjao se na Boga i na pomoć drugih zatočenih katolika.

Edward je rođen oko 1560. godine. Potjecao je iz obitelji Osbaldeston iz Lancashirea, povezane s posjedom Osbaldeston Hall kraj Blackburna. Otac mu se zvao Thomas. Školovao se na Engleskom kolegiju u Douaiju, koji se u to vrijeme nalazio u Reimsu. U prosincu 1583. zaređen je za đakona, a 21. rujna 1585. za svećenika. Prvu je misu slavio na blagdan svetoga Jeronima. Otada je toga sveca osobito štovao, a uspomena na mladu misu pratila ga je i u posljednjim mjesecima života.

Na misiju u Englesku poslan je 27. travnja 1589. godine. Ondje je djelovao nekoliko godina, sve do uhićenja u Yorkshireu 1594. O njegovim pojedinačnim putovanjima i ljudima kojima je služio sačuvano je malo podataka. Njegovo zatvorsko pismo, međutim, čuva vrlo određen prizor s kraja toga razdoblja: večer u gostionici u Tollertonu, u kojoj su se našli on, njegov suputnik Abraham Sayre i Thomas Clark, svećenik koji je napustio katoličku vjeru.

Prema vlastitomu opisu, Edward i Sayre stigli su u gostionicu malo prije Clarka, još prije noći. Za večerom je Edward pozornije promotrio drugoga gosta i pomislio da ga prepoznaje. Nije bio potpuno siguran jer je vjerovao da se Clark nalazi na jugu zemlje. Nadao se da ga Clark neće prepoznati ili da mu, prepozna li ga, neće nauditi. No kada su se spremali na počinak, Clark je pozvao mjesnoga crkvenog službenika i redarstvenika. Edward i njegov suputnik bili su uhićeni i nadzirani tijekom noći.

Dogodilo se to 30. rujna 1594., upravo na blagdan svetoga Jeronima. Edward je u pismu objasnio zašto mu je taj datum usred nevolje bio utjeha. Podsjećao ga je na prvu misu i na sveca kojemu se mogao preporučiti. Prisjetio se i molitve koju je toga jutra izrekao: ako ga Bog i dalje bude čuvao, želio je nastaviti služiti i prihvaćati napore bez prigovaranja; dopusti li Bog da padne u ruke progonitelja, molio je da ga sačuva do kraja. Svoje pouzdanje nije temeljio na vlastitoj snazi, nego na Božjoj dobroti i darovima koje je već primio.

Sutradan je odveden u York. Clark ih je pratio te je bio prisutan pri Edwardovu ispitivanju, a potom i pri ponovnom pozivu pred vlasti. Edward je drugovima iz zatvora opisao što se dogodilo i zatražio da mu jave sve što doznaju o njegovu položaju. Nije znao što će uslijediti. Htio se pripremiti za smrt i za sve drugo što bi ga moglo snaći. Kada je spomenuo Clarkovu ulogu u uhićenju, dodao je molitvu da mu Bog oprosti.

U istom je pismu izrazio želju da živi u redu i zajedništvu s ostalim zatvorenicima. Bio je spreman primati njihove upute i slijediti primjer onih koji su mu prethodili. Njegova je molitva bila usmjerena i prema ljudima kojima je služio: želio je da njegovo ponašanje bude na Božju slavu te da druge izgradi i učvrsti na putu prema Isusu. O vlastitoj je slabosti i neizvjesnoj budućnosti govorio tražeći pomoć, a o Božjoj vjernosti s pouzdanjem.

Na sljedećem zasjedanju suda osuđen je za veleizdaju zbog svojega svećeništva i svećeničkoga djelovanja. Pogubljen je u Yorku 16. studenoga 1594., vješanjem i raščetvorenjem. Imao je približno trideset i četiri godine.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 22. studenoga 1987., zajedno s ostalim članovima skupine od osamdeset i pet mučenika. U njegovu zatvorskom pismu ostao je sačuvan osoban izraz vjere: zahvalnost za svećenički poziv, molitva za onoga koji je pridonio njegovu uhićenju i spremnost da i u zatočeništvu dijeli život i dobra s drugima. Rimski martirologij spominje ga 16. studenoga.