Blaženi Eduard Poppe

Eduard Poppe bio je svećenik kojemu je za djelovanje ostalo malo godina, a velik dio tih godina obilježila je bolest. Služio je radnicima i njihovoj djeci u Gentu, poučavao vjeru, poticao na čestu pričest i pratio mladiće koji su se pripremali za svećeništvo. Kad više nije mogao podnositi napore župnoga života, nastavio je pisati i duhovno pomagati drugima. U središtu njegova svećeništva bila je euharistija: susret s Kristom koji je nastojao približiti i djeci radničkih obitelji i budućim svećenicima.

Rođen je 18. prosinca 1890. u belgijskom Temseu, kao treće od osmero djece u obitelji pekara. Odrastao je uz očevu pekarnicu, u brojnoj obitelji u kojoj je vjera imala važno mjesto. Nije bio mirno dijete koje bi se od početka izdvajalo ozbiljnošću. Bio je živahan, tvrdoglav i sklon nestašlucima; zadirkivao je sestre, volio slastice i dobro učio. U toj se dječačkoj naravi postupno oblikovao njegov poziv. Prvu pričest i potvrdu primio je 1902., a sakramentalni život dobivao je sve važnije mjesto u njegovu odrastanju.

Otac je želio da sin nauči pekarski zanat i uključi se u obiteljski posao. Kada mu je 1904. izložio svoje planove, Eduard mu je naposljetku povjerio da želi postati svećenik. Roditelji su njegovu odluku prihvatili, a svećenik koji ih je poznavao pomogao im je u razlučivanju. Godine 1905. Eduard je započeo školovanje u malom sjemeništu svetoga Josipa u Sint-Niklaasu. Ondje se uključio i u flamanski studentski pokret. Ljubav prema jeziku i književnosti pratila ga je od mladosti; rado je čitao pjesme, a poslije je i pisana riječ postala važan dio njegova apostolata.

Očeva smrt 1907. teško je pogodila obitelj, no Eduard je mogao nastaviti školovanje. Nakon maloga sjemeništa čekalo ga je iskustvo koje se veoma razlikovalo od života u školi: vojna služba, na koju je pozvan 1910. Kao sjemeništarac bio je izložen podsmijehu i izazivanju. Teško mu je padalo grubo ponašanje suboraca, ali i to što nije mogao redovito sudjelovati na misi i primati pričest. Ipak je u tim okolnostima nastavio filozofsku izobrazbu. Kasnije će se upravo među mladićima koji su istodobno bili kandidati za svećeništvo i vojnici odvijati jedna od njegovih posljednjih službi.

Godine 1912. nastavio je filozofski studij u Leuvenu. Uz intelektualnu izobrazbu rastao je i njegov duhovni život. Čitao je djela svetoga Ljudevita Marije Grigniona Montfortskoga i produbljivao pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. Bliski su mu postali i sveti Franjo Asiški te sveta Terezija od Djeteta Isusa. Privlačili su ga siromaštvo, pouzdanje u Boga i svetost koja obuhvaća svakodnevni život. Tijekom sjemenišne izobrazbe u Gentu pridružio se krugu koji je poticao svećeničku svetost i bratsku potporu. Pripremu za svećeništvo shvaćao je kao oblikovanje cijeloga života, povezano s učenjem, molitvom i zajedništvom.

Izbijanje Prvoga svjetskog rata prekinulo je uobičajeni tijek njegova školovanja. Godine 1914. mobiliziran je kao bolničar. Na bojištu je obolio pa se morao povući na oporavak u Bourlers, gdje se za njega brinuo tamošnji svećenik. U tim je okolnostima upoznao život i duhovni put svećenika Antoinea Chevriera, posvećena siromašnima. Ratna služba i bolest odgodile su dovršetak njegove priprave, ali nije odustao od svećeničkoga poziva. Nakon oslobađanja od vojne službe mogao je nastaviti crkveni studij. Za svećenika je zaređen 1916., usred rata koji je duboko ranio njegovu domovinu.

Prvu je svećeničku službu preuzeo u župi svete Kolete u Gentu. Bila je to siromašna radnička župa, u kojoj je susretao obitelji opterećene teškim radom i oskudicom. Želio je biti blizu tim ljudima pa je i sam izabrao skroman način života. Redovito je pozdravljao radnike kada bi se poslijepodne vraćali sa smjene. Njegova je pastoralna briga obuhvaćala njihove materijalne prilike, ali i vjerski odgoj djece. U takvoj sredini svećenik je morao pridobiti povjerenje ljudi i tražiti način da im vjeru prenese razumljivo i osobno.

Mnogo je snage ulagao u djecu. Poučavao ih je vjeronauku, dijelio nabožne sličice i okupljao ih oko euharistijskoga života. Osnovao je ligu za čestu pričest, koja je obuhvaćala djecu i radnice. U njegovu se radu prepoznavao poticaj svetoga Pija X. prema češćemu pristupanju euharistiji. Djeci je želio pomoći da upoznaju vjeru i iz nje žive, pa mu je bilo stalo i do ljudi koji ih poučavaju. U Gentu je radio na izobrazbi kateheta. Vjeronaučna pouka i sakramentalni život bili su povezani dijelovi iste pastirske službe.

Revnost je ubrzo naišla na granice njegova zdravlja. Morao je prekidati rad, odmarati se i prihvaćati smanjenje obveza. Kada ga je župnik oslobodio nekih susreta i vjeronaučne pouke, Eduardu je to teško palo, ali je poslušao. Napokon ga je biskup poslao u Moerzeke, gdje je od 1918. služio kao rektor sestara. Promjena sredine donijela je mirniji raspored, no bolest nije nestala. Razdoblja u kojima je mogao djelovati izmjenjivala su se s razdobljima gotovo potpune nemoći.

U Moerzekeu se njegovo djelovanje sve više odvijalo kroz pisma i članke. Pisao je za euharistijski pokret povezan s opatijom Averbode te za časopis za mlade Zonneland. Tako je i iz bolesničke sobe ostao povezan s djecom, odgojiteljima i svećenicima. Promicao je euharistijsku pobožnost i sudjelovao u radu širega Euharistijskoga križarskog pokreta. U svojim se tekstovima suprotstavljao materijalizmu i marksizmu, zabrinut za sredinu u kojoj su radnici i njihove obitelji živjeli. Njegovo zauzimanje za njih povezivalo je socijalnu osjetljivost s uvjerenjem da čovjeku treba i duhovna hrana.

Godine 1919. bolest se posebno teško pogoršala. Bilo je razdoblja kada nije mogao primati posjetitelje ni slaviti misu. Za svećenika koji je toliko nastojao druge dovesti euharistiji to je bila bolna oskudica. Za oporavka je nastavljao pisati koliko je mogao. Kada mu se zdravlje popravilo, 1920. otputovao je u Francusku i pohodio grob Terezije iz Lisieuxa. Njezina duhovnost pouzdanja i predanja bila mu je bliska još iz godina priprave za svećeništvo.

Novo razdoblje služenja otvorilo se 1922. Kardinal Désiré-Joseph Mercier povjerio mu je duhovno vodstvo sjemeništaraca i redovnika na vojnoj službi u Leopoldsburgu. Eduard je poznavao teškoće takva života iz vlastita iskustva. Sada je trebao pomagati drugima da u vojnim okolnostima čuvaju poziv, molitvu i povezanost s Kristom. Ni tu službu nije mogao dugo obavljati. Potkraj 1923., za boravka kod majke, zdravlje mu se ponovno pogoršalo pa se nije mogao vratiti u Leopoldsburg. Vratio se u Moerzeke.

Ondje je umro 10. lipnja 1924. Njegovo je svećeništvo trajalo svega osam godina. Iza njega ostali su župni rad, katehetski pothvati, pisma i članci te ljudi kojima je bio duhovni oslonac. Kardinal Mercier isticao ga je kao uzor svećenika, a uspomena na njega posebno se čuvala u rodnom Temseu i u Moerzekeu. Njegova rodna kuća postala je muzej, a njegovo je ime ostalo povezano s mjestima u kojima je živio i služio.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 3. listopada 1999. na Trgu svetoga Petra u Rimu. U homiliji ga je predstavio kao svećenički uzor, ističući njegovu euharistijsku duhovnost, katehetsko djelovanje, brigu za mlade i pobožnost prema Mariji. Njegov liturgijski spomen pada 10. lipnja. Crkva u njemu prepoznaje pastira koji je djecu učio vjeri, dijelio život radničke sredine i, prihvaćajući granice bolesti, nastavljao služiti riječju, molitvom i duhovnom potporom.