Blaženi Edmund Ignatius Rice

Blaženi Edmund Ignatius Rice bio je suprug, otac i uspješan irski trgovac prije nego što je postao redovnički brat i odgojitelj siromašnih dječaka. Njegovo je djelo izraslo iz života u Waterfordu, među obiteljima kojima su nedostajali hrana, odjeća i mogućnost školovanja. Otvorivši im školu, postupno je okupio zajednicu ljudi koji su molitvu povezali s besplatnim poučavanjem. Iz toga zajedničkog početka razvile su se Kršćanska braća i Braća prikazanja. U središtu njegova poziva ostalo je dijete kojemu je trebalo pružiti znanje, vjerski odgoj i konkretnu pomoć.

Rođen je 1. lipnja 1762. na obiteljskom imanju Westcourt kod Callana, u irskoj grofoviji Kilkenny. Roditelji su mu bili Robert Rice i Margaret, rođena Tierney. Odrastao je u brojnoj obitelji, kao četvrti od sedmorice sinova; imao je i dvije polusestre iz majčina prvog braka. Irski katolici tada su živjeli pod ograničenjima koja su zahvaćala i obrazovanje i vjerski život. Edmundovo djetinjstvo pripada vremenu prije njihova postupnog ublažavanja. Pouku je primao kod kuće, a poslije je pohađao školu u Kilkennyju. Iskustvo odrastanja u takvim prilikama prethodilo je njegovu kasnijem nastojanju da siromašnoj katoličkoj djeci omogući obrazovanje.

Godine 1779. preselio se u Waterford i počeo raditi kod strica Michaela Ricea. U lučkom se gradu učio trgovini i poslovima opskrbe brodova. Posao je uključivao stoku, hranu i druge potrepštine, pa je upoznao svakodnevicu luke i ljude koji su od nje živjeli. Pokazao se sposobnim trgovcem te je s vremenom stekao imetak. Organizacijsko iskustvo iz tih godina poslije mu je koristilo pri vođenju škola: trebalo je osigurati prostor, uzdržavanje, učitelje i sredstva za djecu koja sama nisu mogla platiti nastavu.

Godine 1785. vjenčao se s Mary Elliott. Njihov je bračni život kratko trajao: Mary je umrla 1789., oko rođenja njihove kćeri, također nazvane Mary. Edmund je ostao udovac i otac maloga djeteta o kojemu se nastavio brinuti. Obiteljska odgovornost pripada njegovu životopisu jednako kao i kasnije osnivanje škola. Ivan Pavao II. pri beatifikaciji podsjetio je na njegovu ljubav prema mladoj supruzi i na trajnu skrb za kćer. U tom je obiteljskom iskustvu prepoznao dio puta na kojem je Rice postajao sve otvoreniji za tjelesne i duhovne potrebe drugih ljudi.

Edmund je u Waterfordu sudjelovao u dobrotvornom radu i pomagao siromašnima. Bio je povezan s udrugom čiji su članovi obilazili bolesne ljude u njihovim domovima. Pripadao je i skupini mladića koja se sastajala radi molitve i duhovnog čitanja, upoznajući isusovačku duhovnost. Njegovo se vjerničko življenje tako oblikovalo unutar obitelji, župe i grada. Susreti s bolesnicima i siromašnim obiteljima davali su pomoći konkretna lica, a molitva i zajedništvo s drugim vjernicima pratili su njegovo traženje načina da im služi.

Posebno su ga zaokupljali dječaci koji nisu imali pristup školovanju. Godine 1802. otvorio je školu u preuređenoj staji u ulici New Street u Waterfordu. Početak je bio skroman, a rad težak. Djeca naviknuta na život bez uređene nastave tražila su mnogo strpljenja, a prvi učitelji nisu ustrajali. Rice je sve više svojega vremena i imetka usmjeravao školskom djelu. Postalo je jasno da za njegov nastavak treba okupiti ljude koji će se trajno posvetiti djeci. Nastava je bila besplatna, a uz poučavanje se vodilo računa i o njihovoj oskudici: braća su im pomagala hranom i odjećom.

Važnu su potporu donijeli Thomas Grosvenor i Patrick Finn, dvojica mladića iz Callana. Pridružili su se poučavanju i ostali uz Ricea. Zajednički rad postupno je poprimao oblik redovničkoga života, s molitvom i služenjem učenicima kao njegovim svakodnevnim sadržajem. Kako je broj djece rastao, korišten je i dodatni privremeni prostor u obližnjoj ulici Stephen Street. Istodobno se pripremala trajnija kuća i škola na Mount Sionu. Time je djelo započeto u preuređenoj staji dobivalo dom u kojem su se mogli razvijati i školski rad i zajednica odgojitelja.

Na Mount Sion uselili su se 1803., a susjedna škola otvorena je sljedeće godine. Dok školska zgrada još nije bila dovršena, Rice i njegova dvojica suradnika stanovali su u novoj kući i odlazili poučavati u privremene prostore. Na Mount Sionu djelovala je i pekarnica koja je učenike opskrbljivala kruhom za doručak, a krojačka radionica osiguravala im je odjeću. Škole su se zatim otvarale i izvan Waterforda, u Carrick-on-Suiru i Dungarvanu, a drugi su biskupi Riceu slali ljude koje je pripremao za poučavanje i život u zajednici.

Pri oblikovanju zajednice Rice se ugledao na sestre prikazanja i djelo Nano Nagle. Njihov rad na obrazovanju siromašnih i pravilo zajedničkoga života pomogli su oblikovanju njegove skupine. Godine 1808. Edmund i njegovi suradnici položili su redovničke zavjete pod vlašću waterfordskoga biskupa te su tvorili Društvo prikazanja. Školsko je služenje dobilo čvršći redovnički okvir. Riceov put od trgovca i dobrotvora do zavjetovanoga brata odvijao se tijekom godina u kojima su već djelovale škole i rasla zajednica suradnika.

Širenje je donijelo i teškoće u upravljanju. Svaka je zajednica bila pod vlašću mjesnoga biskupa, što je otežavalo premještanje braće iz jedne biskupije u drugu prema potrebama škola. Rice je zato tražio papinsko odobrenje za zajednicu s vrhovnim poglavarom. Papa Pio VII. dao ga je 1820., a Rice je 1822. izabran za prvoga vrhovnog poglavara Kršćanske braće. Takav je ustroj omogućio zajedničko usmjeravanje rada i slanje braće onamo gdje su bila potrebna. Svrha njihova života ostala je besplatna vjerska i opća pouka dječaka, osobito siromašnih.

Većina je braće prihvatila novi ustroj, dok je druga grana nastavila djelovati kao Braća prikazanja pod mjesnom biskupskom vlašću. Tako su iz zajedničkoga početka nastale dvije zasebne redovničke družbe. Obje su u Riceu prepoznavale utemeljitelja i nastavljale poslanje obrazovanja. Razlika u njihovu kasnijem ustroju ne briše zajedničke prve škole, suradnike i zavjete iz 1808. Riceovo se djelo za njegova života proširilo i u Englesku, a nove su kuće zahtijevale daljnju brigu za učitelje i učenike.

Godine 1828. osnovao je kuću i škole u ulici North Richmond Street u Dublinu. Ondje je poslije i sam živio, a kuća je služila kao sjedište braće. Službu vrhovnog poglavara obnašao je do 1838., kada se, narušena zdravlja, povukao i vratio na Mount Sion. Njegov je nasljednik postao Michael Paul Riordan. U Waterfordu se i dalje zanimao za učenike i njihove učitelje, premda mu je bolest sve više ograničavala kretanje. Posljednje je godine proveo uz skrb drugih te je umro na Mount Sionu 29. kolovoza 1844., u dobi od osamdeset dvije godine.

Crkveno priznanje njegova svetačkoga života uslijedilo je mnogo kasnije. Godine 1993. proglašen je časnim slugom Božjim, a papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim u Rimu 6. listopada 1996. U homiliji je povezao njegovu obiteljsku ljubav, djela milosrđa i odgojno služenje te se obratio njegovim duhovnim sinovima u objema družbama. Kršćanska braća njegov blagdan slave 5. svibnja. Spomen na blaženoga Edmunda Ricea čuva život čovjeka koji je svoje trgovačko iskustvo i imetak stavio u službu djece, a iz ustrajne brige za njih izgradio zajednicu molitve i odgoja.