Blaženi Edmund Bojanowski

Blaženi Edmund Bojanowski posvetio je život djeci, bolesnicima i seoskim obiteljima svojega poljskog zavičaja. Obrazovan zemljoposjednik, ljubitelj književnosti i narodne kulture, postao je pokretač čitaonica, odgojnih ustanova i djela milosrđa. Njegovo najtrajnije djelo izraslo je iz skromna početka u selu Podrzecze: skrbi za djecu koju su preuzele mlade seoske žene. Iz te je zajednice nastala družba sestara služavki. U njegovu su se djelovanju susretali briga za svakodnevne potrebe ljudi, odgoj i vjera koja je tražila izraz u služenju bližnjemu.

Rođen je 14. studenoga 1814. u Grabonógu kraj Gostyńa, u poljskoj pokrajini Wielkopolskoj. Njegovi roditelji, Walenty Bojanowski i Teresa rođena Umińska, pripadali su plemićkoj obitelji i odgajali ga u katoličkoj vjeri. Slabo zdravlje pratilo ga je od djetinjstva pa je početnu pouku primao kod kuće. Time njegov put prema obrazovanju nije bio zatvoren: razvio je široka zanimanja koja su poslije obuhvatila književnost, povijest, umjetnost i život seoskoga stanovništva.

Školovanje ga je odvelo u Wrocław, tada poznat i pod njemačkim imenom Breslau, a zatim u Berlin. Bavio se umjetnošću, književnošću i filozofijom. Pisao je pjesme i prevodio sa srpskoga na poljski te se zanimao za srpsku povijest. Bolest ga je prisilila da prekine studij i vrati se u zavičaj. Nije dovršio sveučilišni put koji je započeo, ali znanje i kulturna širina stečeni u tim godinama ostali su prisutni u njegovu kasnijem radu.

Po povratku se uključio u kulturni život svojega kraja. Prikupljao je narodne priče, pjesme i poslovice te ih objavljivao u časopisu Prijatelj naroda. Zanimanje za selo obuhvaćalo je i njegov jezik i predaju, a ne samo materijalnu oskudicu. Sudjelovao je u pribavljanju knjiga za škole i pokretanju čitaonica. Tako je obrazovanje postajalo dostupnije ljudima među kojima je živio. Njegov je rad povezivao knjigu i školu s obiteljima kojima su takva sredstva bila teže dostupna.

Godine 1849., za epidemije kolere, Bojanowski se posvetio bolesnicima. Njegovao ih je, pripremao i donosio lijekove te pružao pomoć ondje gdje je bolest teško pogodila stanovništvo. U Gostyńu je organizirao ustanovu za siročad i siromašne bolesnike, s malom bolnicom. Djeca koja su ostala bez roditeljske skrbi i ljudi kojima je bila potrebna njega dobili su mjesto u njegovu karitativnom radu. Sudjelovao je i u djelovanju Društva svetoga Vinka Paulskoga, u kojemu je služenje siromašnima imalo trajan, organiziran oblik.

Uz hitnu pomoć razvijao je i odgojno djelo za djecu na selu. Dana 3. svibnja 1850. otvorio je u Podrzeczu kraj Gostyńa svoj prvi seoski dom za skrb i odgoj djece. Ta je ustanova bila namijenjena dnevnoj skrbi za seosku djecu i razlikovala se od ustanove za siročad i bolesnike u Gostyńu. Bojanowski je oblikovao njezin odgojni program i pripremao djevojke koje su trebale raditi s djecom. Nije ostao samo dobrotvor koji je osigurao početna sredstva: osobno se zauzimao za ljude kojima je povjeravao djelo i za odgoj koji će djeca primati.

U početku su u Podrzeczu radile tri seoske djevojke. Njihova je zadaća obuhvaćala skrb za djecu, a zajednica se zauzimala i za bolesne. Bojanowski je u mladim ženama iz sela našao suradnice za posao koji je bio blizak životu njihovih obitelji i susjeda. Odgojni rad pritom je dobivao i vjerski sadržaj. Briga za dijete, njegova pouka i kršćanski odgoj činili su povezanu cjelinu, a služenje se postupno oblikovalo u zajednički život posvećen Bogu.

Iz početka u Podrzeczu nastala je družba sestara služavki Blažene Djevice Marije, posvećena njezinu bezgrješnom začeću. Bojanowski je bio njezin utemeljitelj i voditelj dok se zajednica razvijala. Poslije se razgranala u četiri autonomne redovničke obitelji koje čuvaju zajedničko podrijetlo i utemeljiteljevo duhovno nasljeđe. Njihov današnji ustroj izrastao je iz jedne prvotne zajednice osnovane 1850. godine. U središtu toga nasljeđa ostali su odgoj djece, blizina siromašnima i skrb za bolesne.

Takav je pothvat tražio suradnju ljudi različitih životnih prilika. Bojanowski je povezivao one koji su mogli pomoći s onima kojima je pomoć bila potrebna te okupljao suradnike oko zajedničkoga dobra. Obrazovne, kulturne, vjerske i karitativne inicijative razvijao je među seoskim obiteljima, nastojeći odgovoriti i na njihove materijalne i na duhovne potrebe. Knjige, odgojni domovi i njega bolesnika bili su različiti dijelovi istoga apostolata, ukorijenjenoga u konkretnom kraju i njegovim ljudima.

Njegova je pobožnost uključivala klanjanje pred Presvetim, razmatranje Svetoga pisma, redovitu ispovijed i duhovne vježbe. Molitveni život pratio je rad koji je bio zahtjevan i za čovjeka snažnijega zdravlja. Osobita privrženost Blaženoj Djevici Mariji ostavila je trag i u zajednici koju je osnovao. U njegovu se životu katolička vjera očitovala kroz molitvu, odgoj i djela milosrđa: u pouci djeteta, pomoći bolesniku i ustrajnom oblikovanju zajednice suradnica.

Godine 1869. ušao je u sjemenište u Gnieznu sa željom da postane svećenik. Zdravlje mu se ponovno pogoršalo te je 1870. morao prekinuti sjemenišni studij. Nije bio zaređen i do kraja je života ostao laik. Posljednje je razdoblje proveo u mjestu Górka Duchowna kraj Leszna, gdje je umro 7. kolovoza 1871. Imao je pedeset šest godina. Iza njega su ostali zajednica sestara i djela koja su nastavila služiti ljudima kojima se posvetio.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 13. lipnja 1999. u Varšavi, tijekom apostolskoga pohoda Poljskoj. Na toj je beatifikaciji istaknuo njegovu sposobnost da iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu okuplja ljude različitih društvenih slojeva. Njegovo je djelovanje prikazao kao vrijedan primjer apostolata laika i velikodušna rada za čovjeka, domovinu i Crkvu. U tome je prepoznao i brigu za seoske obitelji kojima je Bojanowski nastojao pomoći u čitavoj širini njihova života.

Njegov je spomendan 7. kolovoza, na obljetnicu smrti; u vlastitim kalendarima poljskih biskupija odobren je kao neobvezatan spomendan. Blaženi Edmund Bojanowski ostao je povezan sa svijetom sela iz kojega je ponikao: s njegovom djecom i obiteljima, pjesmama i knjigama, bolestima i potrebom za skrbi. Djelo koje je započeo nastavilo se u sestrama koje odgajaju djecu i služe potrebitima, čuvajući uspomenu na čovjeka koji je svoje obrazovanje, imetak i snage stavio u njihovu službu.