Blaženi Didak Josip iz Cádiza

Didak Josip iz Cádiza bio je kapucinski svećenik čiji se život odvijao između samostanske molitve i trgova ispunjenih slušateljima. Propovijedao je seljacima, građanima, svećenicima i zatvorenicima, pozivajući ih na obnovu kršćanskoga života. Njegov je glas dopirao i do sveučilišta i kraljevskoga dvora. Bio je zauzet zagovornik siromašnih, ali i polemičan sudionik crkvenih i društvenih rasprava osamnaestoga stoljeća, u kojima je odlučno osporavao pojedine ideje prosvjetiteljstva.

Rođen je 30. ožujka 1743. u Cádizu kao José Francisco López-Caamaño y García Pérez. Majku je izgubio s devet godina. Školovao se u andaluzijskim mjestima Ubriqueu, Grazalemi i Rondi. Učenje mu u mladosti nije išlo lako. Kasnija uspomena na teškoće u školi pratila je njegov propovjednički ugled, no put do javnoga djelovanja uključivao je godine redovničke priprave, čitanja Svetoga pisma i duhovnoga vodstva.

Važan poticaj za redovnički poziv doživio je u kapucinskoj crkvi u Ubriqueu, slušajući braću kako pjevaju časoslov. Isprva nije osjećao privlačnost prema njihovu načinu života. Poslije je čitao životopise svetoga Fidelisa, svetoga Josipa iz Leonisse i misionara Josipa iz Carabantesa. U tim je kapucinskim likovima upoznavao povezanost povučenosti, molitve i misionarskoga poslanja. Želja za pripadanjem zajednici postupno je dobila određen oblik.

U Sevilli je 12. studenoga 1757. primio kapucinski habit. Novicijatsku godinu započeo je 31. ožujka 1758., a zavjete položio 31. ožujka 1759. U redu je dobio ime Didak Josip. Formacija nije bila samo priprava za buduće propovijedi: obuhvaćala je zajednički molitveni život, studij i osobno obraćenje. Za svećenika je zaređen 24. svibnja 1766. Nakon ređenja posvetio se daljnjem čitanju Biblije i duhovnih knjiga te pripravi za propovjedničku službu.

Uz molitvu u zajednici njegovao je osobnu misaonu molitvu, uključujući i vrijeme noću. U duhovnom vodstvu nalazio je pomoć pri razabiranju svojega apostolata. Važan mu je savjetnik bio redovnik Francisco Javier González, pripadnik reda najmanje braće svetoga Franje Paulskoga. Nakon njegove smrti vodstvo je povjerio Juanu Joséu Alcoveru y Higuerasu. Sačuvana duhovna pisma svjedoče o nastojanju da propovjednički rad ne odvoji od vlastitoga molitvenog i redovničkog života.

U Ubriqueu je nedjeljom poučavao vjeru na gradskom trgu. Od 1768. razvijao je javnu propovjedničku djelatnost koja ga je vodila izvan samostana i zavičajnoga mjesta. Putovao je Andaluzijom, držeći pučke misije, korizmene propovijedi, devetnice i duhovne vježbe. Među gradovima u kojima je djelovao bili su Sevilla, Granada, Jerez i Jaén. Govorio je u velikim crkvama, ali je njegov rad uključivao i jednostavnu katehezu namijenjenu ljudima kojima je trebala temeljna pouka u vjeri.

Pučke su misije povezivale više oblika zajedničkoga vjerskog života. Započinjale su procesijom s raspelom i slikom Marije kao Gospe Pastirice. Slijedili su dani kateheze, pokorničkih poticaja i propovijedanja. Navečer se molila krunica, a Didak je vodio i misaonu molitvu za okupljeni narod. Posebne je nagovore prilagođavao svećenicima, redovnicima, gradskim vlastima i drugim skupinama slušatelja. Obraćao se i zatvorenicima. Završna pokornička procesija zaključivala je misije usmjerene prema obnovi svakodnevnoga kršćanskog života.

U svojem je načinu propovijedanja nalazio uzor u svetom Bernardinu Sijenskom. Pripravljao je nagovore, ali ih nije uvijek uspijevao u cijelosti zapisati. Pritom je nastojao poštovati mjesnu pastoralnu skrb i potrebe zajednice u koju je dolazio. Putovanja nisu prolazila bez prekida: misije u Sevilli 1776. morao je obustaviti zbog teške bolesti. Nakon oporavka vratio se u grad i nastavio propovijedati u njegovim crkvama.

Propovijedanje je imalo i pomiriteljsku dimenziju. U Esteponi je pomogao smirivanju dugotrajnih i ozbiljnih razmirica među stanovnicima. Njegova se briga za ljude nije iscrpljivala u pozivima na promjenu osobnoga ponašanja. U Éciji je javno upozorio na raskošno kazalište dok su nedostajale osnovne ustanove za bolesnike i siročad. U Antequeri je nakon misija potaknuta pomoć siromašnim zatvorenicima koji su oskudijevali hranom. Takvi su događaji povezivali naviještanje s pitanjem kako grad raspolaže svojim sredstvima i kako postupa s najslabijima.

Istodobno je njegov javni nastup izazivao snažno protivljenje. Nakon propovijedi na Veliki petak 1784. u Sevilli, u kojoj je govorio o siromašnima i bogatstvu crkvenih ljudi, bio je na više mjeseci udaljen iz grada. Nije se ustručavao kritizirati ni utjecajne slušatelje. Propovijedao je i u Madridu i u Alcalá de Henaresu, a njegov je glas bio poznat u obrazovanim crkvenim krugovima. Sveučilište u Granadi dodijelilo mu je 1779. teološke i kanonske časti.

Njegov odnos prema prosvjetiteljstvu bio je izrazito borben. U tadašnjim je raspravama branio redovničke zavjete, celibat i tradicionalni kršćanski moral. U Zaragozi je osporio stajališta Lorenza Normantea o lihvi, raskoši i redovničkom životu te ih prijavio Svetom oficiju. Njegov apostolat stoga nije bio odvojen od sporova o društvenom poretku i javnoj ulozi Crkve. Propovijedi, prijave i protivljenja pripadali su povijesnom okruženju u kojemu je djelovao, uz molitvu, katehezu i pomoć siromašnima.

Neko je vrijeme njegov rad bio ograničen boravkom u samostanu u Casaresu. Ondje je ostao do 1792., a zatim ponovno krenuo na misijska putovanja. Uz Andaluziju je obilazio Portugal i sjeverne krajeve Španjolske. Propovjedničkom je radu pridružio pisanje duhovnih i apologetskih djela te opsežno dopisivanje. Njegova su djela objavljena u pet svezaka u Madridu između 1796. i 1799. godine. Dio njegova apostolata tako je ostao vezan i uz pisanu riječ, uz javne nagovore i osobne razgovore koji su pratili misije. Zdravstvene su ga teškoće s vremenom prisilile da smanji putovanja. Ipak je 1799. propovijedao u Ceuti, nakon mnogih godina obilazaka španjolskih gradova i sela.

Marijanska je pobožnost ostala trajnim dijelom njegova života i naviještanja. Uz Gospu Pastiricu osobito je štovao Gospu od Mira u Rondi, za koju je sastavio devetnicu. Posljednje je mjesece proveo u Rondi, kod obitelji u čijoj se kući i ranije odmarao nakon napornih misija. Ondje je nastavio pisati pisma. Umro je 24. ožujka 1801., šest dana prije pedeset osmoga rođendana. Njegovi se posmrtni ostatci čuvaju u svetištu Gospe od Mira u tom gradu.

Papa Lav XIII. proglasio ga je blaženim 22. travnja 1894. U njegovu je životu ostala prepoznatljiva kapucinska povezanost molitve i pučkoga naviještanja: od časoslova koji je slušao kao mladić do kateheza, krunice i propovijedi kojima je desetljećima pozivao ljude na povratak Bogu i odgovornost za bližnje.