Sveti Bartolo Longo, apostol krunice

U dolini Pompeja Bartolo Longo najprije je susreo ljude kojima je trebalo pouke u vjeri, a zatim i djecu kojoj su trebali dom, škola i netko tko će vjerovati u njihovu budućnost. Bio je odvjetnik i laik, ne svećenik, no njegov je rad preobrazio zapušten kraj u mjesto molitve i milosrđa. Svetište Gospe od Krunice i ustanove koje su izrasle oko njega nisu nastali iz jednoga velikog plana. Rasli su iz obraćenja čovjeka koji je sam iskusio koliko se daleko može udaljiti od vjere i koliko je dragocjen povratak.

Rodio se 10. veljače 1841. u Latianu, u južnoj Italiji. Odgajan je u katoličkoj obitelji, a pravne je studije započeo u Lecceu i nastavio u Napulju. Ondje je stekao zvanje odvjetnika, ali su ga studentske godine odvele i u svijet spiritizma. Udaljio se od crkvenoga života, a u njemu su ostali nemir i teškoće s kojima se nije mogao nositi samo snagom vlastita obrazovanja. Napulj je tada bio grad oštrih društvenih i intelektualnih sukoba; za mladoga čovjeka koji je želio misliti svojom glavom to je bilo vrijeme traženja, ali i duhovne zbrke.

Presudni su mu bili susreti s ljudima koji ga nisu sveli na njegove pogreške. Profesor Vincenzo Pepe potaknuo ga je da ponovno ozbiljno pristupi vjeri, a dominikanac Alberto Radente pomagao mu je na putu povratka sakramentima. Godine 1865. ponovno je počeo živjeti crkvenim životom. Ušao je u dominikansku laičku zajednicu i uzeo ime Rosario, Krunica. Pripadnost dominikanskoj obitelji nije značila da napušta svoj položaj laika; upravo će kao laik u molitvi, radu, pisanju i organiziranju pomoći pronaći svoje poslanje. Krunica mu je postala škola razmatranja Kristova života s Marijom, a ne samo ponavljanje poznatih riječi.

Preko svete Caterine Volpicelli upoznao je groficu Marianu Farnararo, udovicu grofa De Fusca i majku petero djece. Bartolo je preuzeo brigu za dio njezinih imanja te 1872. došao u dolinu Pompeja. Kraj nije bio svjetski poznato hodočasničko središte kakvo će poslije postati. Seljačke su obitelji živjele u oskudici, a vjerska pouka mnogima nije bila lako dostupna. Bartolo je obilazio ljude, razgovarao s njima i počeo poučavati katekizam. U vlastitim je sjećanjima taj početak povezao s unutarnjom dvojbom o spasenju nakon godina udaljenosti od vjere te s odlukom da u dolini širi krunicu. Zvuk podnevnih zvona ostao je u pompejskoj predaji znak trenutka kada je prepoznao smjer svojega života.

Prvi posao nije bila gradnja velike bazilike. Bartolo je započeo s jednostavnim okupljanjem vjernika, molitvom i poukom. Obnavljala se mala crkva, organizirale su se pučke misije, a ljudi su se sastajali na zajedničkoj krunici. Slika Gospe od Krunice donesena je u Pompeje 13. studenoga 1875. Pred njom će mnogi poslije moliti, no u tim je prvim godinama trebalo osigurati i prostor u kojemu će se zajednica moći okupljati. Na savjet mjesnoga biskupa Bartolo je prihvatio gradnju nove crkve. Kamen temeljac položen je 8. svibnja 1876. Prilozi vjernika počeli su pristizati iz sve širega kruga, a mali početak postupno je prerastao dolinu.

Longo je znao koristiti pisanu riječ. Priređivao je molitvene tekstove i knjige koje su ljudima pomagale razumjeti otajstva krunice. Godine 1883. sastavio je poznatu molitvu Gospi Pompejskoj, a 1884. pokrenuo časopis Il Rosario e la Nuova Pompei. Tako vijesti iz doline nisu ostale samo među onima koji su je mogli posjetiti. Hodočasnici i čitatelji upoznavali su razvoj svetišta, molili za njegove potrebe i pridonosili radovima. Pobožnost je bila povezana s poukom: Bartolo nije želio da ljudi samo prođu pokraj slike i vrate se nepromijenjeni, nego da u molitvi upoznaju Krista i potom drukčije žive.

Mariana je u svemu tome bila mnogo više od vlasnice imanja. S Bartolom je dijelila brigu za svetište, davala sredstva i sudjelovala u odlukama koje su određivale budućnost djela. Vjenčali su se 1. travnja 1885. Njihov je brak u sredini koja je poznavala njegov laički apostolat pokazivao da pobožnost i odgovornost za javno dobro mogu rasti unutar obiteljskoga života. Mariana je već imala petero djece iz prvoga braka, a gradnja svetišta i novih ustanova zahtijevala je vrijeme, novac i suradnike. Oboje su svoje mogućnosti stavili u službu onoga što je nicalo u Pompejima. Kad se govori o Bartolovu djelu, njezin doprinos ne smije nestati iza njegova imena.

Nova je crkva posvećena 1891., ali Bartolo nije smatrao da je time posao završen. Uz svetište su se podizale kuće za radnike i ustanove potrebne zajednici. Godine 1887. otvoren je dom za djevojčice bez roditeljske skrbi. Potom je mislio na skupinu djece kojoj su mnogi unaprijed pripisivali buduću krivnju: sinove i kćeri zatvorenika. Zatvorena vrata iza njihovih roditelja često su zatvarala i mogućnosti djece za školu, siguran dom i prihvaćanje među vršnjacima. Bartolo je odbio suditi o njihovu životu prema kazni izrečenoj odraslima. Želio im je dati obrazovanje, radne navike i odrastanje bez stigme koju nisu zaslužili.

Godine 1892. položen je temelj doma za sinove zatvorenika. Škola i odgoj nisu bili usputni dodatak svetištu: Bartolo je vjerovao da briga za dijete može promijeniti i budućnost obitelji iz koje dolazi. Poslije su se razvile ustanove i za kćeri zatvorenika. U djelu su sudjelovali redovnici, redovnice i laici. Bartolo i Mariana potaknuli su osnivanje dominikanskih sestara Kćeri svete krunice Pompejske, zajednice koja je preuzimala velik dio odgojne skrbi. S vremenom se uz crkvu oblikovalo naselje sa školama, domovima i drugim službama. U tome se očitovalo koliko je za Bartola marijanska pobožnost bila povezana s vrlo zemaljskim pitanjima hrane, učenja i dostojanstva djece.

Veliko djelo nosilo je i teške trenutke. Potrebno je bilo neprestano tražiti sredstva, graditi povjerenje među dobročiniteljima i odgovarati na kritike. Oko svetišta i ustanova širile su se i klevete koje su Bartola boljele. Nije uvijek mogao sam razriješiti napetosti, ali je nastojao djelo održati u zajedništvu s Crkvom. Godine 1906. on i Mariana predali su imovinu Svetoj Stolici. Time su svetište i ustanove dobili sigurniji crkveni okvir koji ih nije vezao samo uz život osnivača. Bartolo je nastavio raditi, pisati i podupirati djecu i hodočasnike, premda se nije mogao nadati da će sve poteškoće prestati.

Mariana je umrla 1924. Bartolo ju je nadživio dvije godine. Umro je 5. listopada 1926. u Pompejima, mjestu u kojemu je proveo najveći dio svojega životnoga djela. Njegov je put bio put obraćenika, odvjetnika, supruga i dominikanskoga laika; nijedna od tih uloga nije bila sporedna za ono što je ostvario. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 26. listopada 1980. i nazvao apostolom krunice. Papa Lav XIV. proglasio ga je svetim 19. listopada 2025. Spomendan se slavi 5. listopada.

U Pompejima i danas stoje svetište i karitativna djela koja su izrasla iz njegova nastojanja. Bartolo je pred Gospinu sliku dovodio vjernike na molitvu, a zatim ih upućivao da vide dijete kojemu treba dom. Nije odvojio čast iskazanu Mariji od nasljedovanja njezine otvorenosti Božjoj volji. Njegova svetost ostaje prepoznatljiva u toj povezanosti: čovjek koji se vratio vjeri pomogao je drugima pronaći put Kristu, a djeci kojoj je prijetilo odbacivanje mjesto u zajednici.