Blaženi Arkanđel iz Calatafimija

Blaženi Arkanđel iz Calatafimija tražio je Boga u samoći, a pronađena ga je molitva uvijek vraćala služenju ljudima. Njegov put od pustinjačke špilje do bolnice i franjevačke zajednice pokazuje da kršćanska sabranost sazrijeva u ljubavi prema bolesnima, siromašnima i braći.

Arkanđel je ovdje osobno ime, hrvatski oblik talijanskoga imena Arcangelo, a ne oznaka anđeoskoga bića. Rođen je na Siciliji, u Calatafimiju, vjerojatno oko 1390., premda neki navodi početak njegova života pomiču prema 1380. godini. Prezime mu se prenosi u oblicima Placenza, Piacentini i Placentini, pa se te inačice odnose na istoga čovjeka.

Predaja ga prikazuje kao mladića iz ugledne obitelji koji se povukao u pustinjački život blizu rodnoga grada. Pripisuju mu se snažna marijanska pobožnost i viđenja Blažene Djevice Marije. Ta viđenja pripadaju hagiografskoj predaji i ne mogu se provjeravati kao javni povijesni događaji; ona izražavaju način na koji je njegova duhovna obitelj razumjela dubinu njegove molitve.

Arkanđel je zatim otišao u Alcamo, gdje je služio bolesnima i siromašnima u bolnici svetoga Antuna. Kada je zbog rastućega ugleda ponovno potražio samoću u špilji, crkvene su odredbe pustinjake usmjeravale prema uređenim redovničkim zajednicama. U Palermu je primio franjevački habit od blaženoga Mateja iz Agrigenta i pridružio se opservantskoj grani Manje braće. Predaja ga pamti i kao svećenika i propovjednika.

U Alcamu je sudjelovao u osnutku samostana Santa Maria di Gesù te je poslije služio kao provincijski vikar sicilijanskih opservanata. Odgovornost za braću nije poništila njegovu pustinjačku čežnju, nego joj je dala crkveni oblik. Samoća ga je učila osluškivanju Boga, a poslušnost redu učila ga je da primljeni dar pripada zajednici.

Umro je 1460. godine u Alcamu. Točan dan nije posve siguran: najčešće se navodi 24. srpnja, dok drugi zapisi donose 26. ili 27. srpnja, pa čak i 10. travnja. Njegov se liturgijski spomen stoga ne izvodi jednostavno iz jednoga od tih datuma. Kao glavni se spomendan uzima 10. kolovoza, dok pojedine franjevačke i mjesne tradicije čuvaju druge dane.

Kasniji životopisi govore o čudesnim događajima uz njegov grob. Pouzdaniji trag predstavlja dugotrajno mjesno štovanje u Alcamu i Calatafimiju. Papa Grgur XVI. odobrio je njegov kult 9. rujna 1836., čime je potvrđen naslov blaženika.

Blaženoga Arkanđela iz Calatafimija ne treba miješati s blaženim Arcangelom Canetolijem ni sa svetim Arcangelom Tadinijem. Nije riječ ni o kapucinu iz 17. ili 18. stoljeća, nego o sicilijanskom pustinjaku i franjevcu iz 15. stoljeća.

Arkanđelov život povezuje tišinu, služenje i poslušnost. Nijedan od tih putova nije zadržao samo za sebe: povlačenje ga je otvorilo Bogu, bolnica ranjenom čovjeku, a franjevačka zajednica odgovornosti za braću. Tako njegova pustinjačka čežnja nije završila bijegom od svijeta, nego plodnom prisutnošću u Crkvi.