Blaženi Apolinar iz Posata (Jean-Jacques Morel)
- Životni vijek
- 1739. – 1792.
- Slavi se
- 2. rujna
Jean-Jacques Morel, poslije poznat kao fra Apolinar iz Posata, rođen je 12. lipnja 1739. u selu Prez-vers-Noréaz kraj Fribourga u Švicarskoj. Prvi vjerski odgoj primio je od strica, župnika Franje Josipa Morela, kod kojega je boravio od 1747. do 1750. Godine 1755. stupio je u isusovački kolegij svetoga Mihaela u Fribourgu i ondje završio obrazovanje.
Kao mladić istaknuo se učenjem. U srpnju 1762. održao je javnu filozofsku raspravu, a 26. rujna iste godine ušao je u kapucinski novicijat u Zugu. Obukao je franjevačko odijelo i uzeo redovničko ime Apolinar iz Posata, prema kraju iz kojega je potjecao njegov otac. Redovničke zavjete položio je 26. rujna 1763.
Za svećenika je zaređen 22. rujna 1764. u Bulleu. Od 1769. do 1774. pomagao je u pastoralnome radu i pučkim misijama u Sionu, Porrentruyu, Bulleu i Romontu. Bio je propovjednik, ali i odgojitelj: krajem kolovoza 1774. postao je učitelj i ravnatelj studenata teologije u Fribourgu.
Godine 1780. imenovan je vikarom kapucinskoga samostana u Sionu, a sljedeće godine premješten je u Bulle. Godine 1785. djelovao je u Stansu i vodio školu uz samostan. Nakon odlaska iz Stansa 1788. kratko je boravio u Luzernu, a ujesen iste godine otišao je u Pariz. Ondje je postao ispovjednik vjernika njemačkoga jezika u samostanu Le Marais.
Francuska revolucija radikalno je promijenila okolnosti njegove službe. Redovničke zajednice bile su ukidane, a od klera se tražila poslušnost novomu crkvenom poretku koji je prekidao veze s dotadašnjim ustrojem Crkve. Nakon ukinuća redova Apolinar je u ožujku 1790. poslan za kapelana u župu svetoga Sulpicija. Od travnja 1791. svoju je svećeničku službu obavljao potajno.
Dana 14. kolovoza 1792. slavio je misu, a zatim je pred predstavnicima vlasti u Luksemburškoj palači odbio potpisati traženu izjavu poslušnosti. Smatrao je da zahtjev vlasti prema Crkvi i vjeri nije zakonit. Ubrzo je zatočen s drugim biskupima, svećenicima i redovnicima.
Početkom rujna 1792. u Parizu su izbili masakri u kojima je u više zatvora ubijeno oko tisuću četiristo ljudi. Među žrtvama bila je 191 crkvena osoba koje će poslije biti proglašene blaženima. Apolinar je ubijen 2. rujna u nekadašnjem karmelićanskom samostanu. Njegova se smrt pamti kao mučeništvo iz mržnje prema vjeri, zajedno sa svjedočanstvom ostalih Rujanskih mučenika.
Sačuvani zapis koji mu se pripisuje pokazuje kako je vlastitu patnju povezivao s Kristovom mukom i evanđeoskim blaženstvom progonjenih zbog pravednosti. U njemu nema traženja smrti, nego prihvaćanje vjernosti svećeničkoj službi u trenutku kada je ona postala opasna.
Papa Pio XI. proglasio je 17. listopada 1926. blaženima Apolinara i ostale mučenike iz te skupine. Jedan navod u lokalnome životopisu donosi 1. listopada, ali se taj datum protivi vlastitomu ranijem navodu istoga teksta i potvrđenomu datumu skupne beatifikacije. Spomendan blaženoga Apolinara slavi se 2. rujna, na dan njegove smrti.
Apolinarov život prije revolucije nije bio obilježen javnom slavom. Bio je kapucin, učitelj, poglavarski pomoćnik, pučki misionar i ispovjednik. Upravo je dugogodišnja vjernost tim redovitim službama pripremila odluku posljednjih tjedana. Kada su političke okolnosti od njega zatražile čin koji je smatrao nespojivim sa svojom savješću i svećeničkim pozivom, prihvatio je posljedice. Njegov se spomen čuva unutar velike skupine mučenika, ali njegovo osobno ime podsjeća da je svaka žrtva imala vlastiti život, poziv i put vjernosti.
