Blaženi Apolinar Franco i suputnici
- Slavi se
- 13. rujna
Blaženi Apolinar Franco i njegovi suputnici svjedoče da Crkva u progonstvu ne živi samo od hrabrosti stranih misionara, nego i od vjernosti domaćih kršćana. U njihovu se mučeništvu susreću europski franjevci te vjernici iz Japana i Koreje: svećenici, braća, trećoredci, supružnici, roditelji i djeca koje je povezala ista vjera.
Apolinar Franco rođen je 1575. u Španjolskoj. Bio je svećenik i franjevac Prvoga reda te je kao misionar otišao u Japan. Sačuvani podatci ne navode njegovo točno mjesto rođenja ni pojedinosti puta prema misijama, pa se njegov život ne može pretvoriti u potpunu kronologiju. Pouzdano je, međutim, da je bio poglavar skupine europskih franjevaca koji su djelovali u Japanu u jednom od najtežih razdoblja tamošnjega kršćanstva.
Nakon mučeništva svetoga Petra Krstitelja i njegovih drugova u Nagasakiju 1597. misionari su neko vrijeme ponovno mogli djelovati, a kršćanske su zajednice rasle. Godine 1613. započeo je novi, dugotrajniji progon. Misionari su se skrivali i tajno nastavljali pastoralni rad, dok su im se pridruživali novi navjestitelji koji su uspijevali ući u zemlju. Progon nije zahvatio samo njih. Uz redovnike su zatvarani i ubijani katehisti, članovi Franjevačkoga trećeg reda te čitave obitelji koje su im pomagale ili javno ispovijedale kršćansku vjeru.
Skupina koja se časti pod Apolinarovim imenom obuhvaća četrdeset i pet franjevačkih mučenika: sedamnaest članova Prvoga reda, jednoga člana Trećega samostanskog reda te dvadeset i sedam trećoredaca. Među članovima Prvoga reda bilo je dvanaest europskih misionara i pet japanskih franjevaca. Apolinar je bio poglavar europske skupine. Ta raznolikost ne dopušta da se njihova povijest pripovijeda kao pothvat stranaca u dalekoj zemlji. Japanski i korejski vjernici nisu bili pozadina misije, nego punopravni nositelji crkvenoga života i svjedoci vjere.
Apolinar je ubijen spaljivanjem u Japanu 12. rujna 1622., dva dana nakon jedne veće skupine mučenika. O njegovim posljednjim riječima i neposrednim okolnostima smrti nema dovoljno zasebnih podataka. Njegovo mjesto u zajedničkom spomenu proizlazi iz službe poglavara i iz smrti podnesene zbog vjere.
Unutar šire skupine nalazimo i svjedočanstva koja pokazuju koliko je progon zahvatio svakodnevni život. Među mučenicima su bili mornari i katehisti, otac sa sinovima, majka sa sinom te bračni par. Neki su franjevački zavjet položili u zatvoru. Te pojedinosti otkrivaju Crkvu koja nije bila svedena na organizaciju misionara: vjera se prenosila u domovima, radu i međusobnoj potpori, pa je upravo ondje vlast prepoznala zajednicu koju je željela ukloniti.
Papa Pio IX. proglasio je 1867. blaženima dvjesto i pet japanskih mučenika, među njima Apolinara i franjevačke suputnike. Njihov se spomendan slavi 13. rujna, dan nakon Apolinarove smrti; ta se dva datuma ne smiju zamijeniti.
Apolinar i suputnici ostavljaju Crkvi zajedničko svjedočanstvo: Evanđelje postaje ukorijenjeno tek kada ga domaći vjernici prime kao vlastiti život, a misionar svoju službu shvati kao izgradnju zajednice kojoj pripada zajedno s onima kojima je poslan.
