Blaženi Antun Ugarski
Antun Ugarski bio je franjevački trećoredac koji je potkraj 14. stoljeća služio bolesnicima u Folignu, gradu u talijanskoj Umbriji. O njegovu podrijetlu, obitelji i prvim godinama nema sačuvanih pouzdanih podataka. Predaja ga naziva Ugarskim jer je iz Ugarske krenuo na hodočašće u Rim, a njegov se životni put može pratiti tek od toga putovanja.
Antun je u Rim stigao u jubilejskoj godini. Jubileji su vjernicima pružali osobitu priliku za molitvu, obraćenje i primanje oprosta, pa su u grad dolazili hodočasnici iz udaljenih europskih krajeva. Nakon što je u Rimu obavio hodočasničke pobožnosti, Antun je nastavio prema Asizu. Želio je posjetiti mjesta povezana sa svetim Franjom i zadobiti porcijunkulski oprost. U Asizu je pristupio Trećemu franjevačkom redu, prihvativši franjevački put pokore i služenja bez ulaska u samostansku zajednicu Prvoga reda.
Na nastavku putovanja teško se razbolio u Folignu. Primljen je u bolnicu Svetoga Duha, gdje su se za njega skrbili dok nije ozdravio. Bolest je prekinula njegov prvotni put, ali je istodobno odredila smjer ostatka života. Antun je svoj oporavak pripisivao Božjoj dobroti i njezi koju je primio. Budući da nije imao obveza koje bi ga prisiljavale na povratak, odlučio je ostati ondje gdje mu je bio spašen život.
Zahvalnost nije izrazio samo riječima ili darom. Posvetio se bolesnicima u istoj ustanovi u kojoj je i sam iskusio nemoć i tuđu pomoć. Ono što je primio postalo je mjera onoga što je nastojao pružiti drugima. Službu je obavljao s ljubavlju i poniznošću, bez težnje za položajem ili priznanjem. Predaja ga pamti kao uzor drugim bolničkim njegovateljima.
Uz rad je vodio strog osobni život i mnogo vremena posvećivao molitvi. Njegova pripadnost franjevačkom trećoredu davala je toj svakodnevici jasan oblik: jednostavnost, pokora i milosrđe nisu bili odvojeni pothvati, nego dijelovi jednoga poziva. Bolnica mu je postala mjesto duhovnoga sazrijevanja. Ondje nije služio zamišljenoj potrebi, nego ljudima čiju je slabost mogao razumjeti iz vlastita iskustva.
Antun je ostao u bolnici Svetoga Duha sve do smrti 1398. godine. Izvor ne donosi točan datum njegove smrti ni liturgijski spomendan. Navodi da su ga suvremenici poštovali kao sveta čovjeka te da su se nakon njegove smrti uz grob povezivala uslišanja i čudesni događaji. Takvi su izvještaji pridonijeli tomu da njegovo štovanje opstane u Folignu.
Godine 1608., više od dva stoljeća nakon njegove smrti, tijelo mu je izvađeno iz groba. Odjenuto je u odjeću franjevačkoga trećoredca i položeno u pozlaćenu škrinju iznad glavnoga oltara bolničke crkve u Folignu. Taj čin pokazuje da se uspomena na skromna bolničkog služitelja dugo čuvala u zajednici kojoj je posvetio život.
Antunova se biografija ne oslanja na javne službe, spise ili velike pothvate. Njezina je jezgra jednostavna odluka: nakon što je kao bolesnik primio skrb, ostao je skrbiti za druge. Hodočašće koje je trebalo voditi od jednoga svetog mjesta do drugoga završilo je trajnim služenjem u bolnici. U tome se preokretu prepoznaje franjevačko shvaćanje zahvalnosti kao djela, a ne samo osjećaja. Blaženi Antun Ugarski ostao je zapamćen kao čovjek koji je vlastito ozdravljenje pretvorio u doživotnu blizinu bolesnima.
