Blaženi Antun Neyrot
- Životni vijek
- † 1460.
- Slavi se
- 10. travnja
Blaženi Antun Neyrot, poznat i kao Antonio Neirotti, rodio se oko 1425. u Rivoliju u Pijemontu. Stupio je u Red propovjednika, završio potrebne studije i bio zaređen za svećenika. Dio redovničke priprave proveo je u samostanu svetoga Marka u Firenci, gdje mu je učitelj bio dominikanac Antonin, poslije firentinski nadbiskup i svetac.
Sačuvani životopis Antuna ne prikazuje kao čovjeka bez slabosti. U mladim redovničkim godinama bio je nezadovoljan mjestom služenja i tražio premještaj. Iz Firence je poslan na Siciliju, ali se ni ondje nije smirio te je krenuo prema Napulju. Godine 1458. brod kojim je putovao zarobili su berberski gusari. Antun je s ostalim putnicima odveden u sjevernu Afriku, u Tunis.
Prema predaji, vladar Tunisa isprva mu je bio naklonjen i nije ga držao u strogome zatočeništvu. Antun je ipak teško podnosio gubitak slobode. Nakon razdoblja oskudice i slabosti odrekao se kršćanske vjere kako bi poboljšao svoj položaj. Životopis navodi da je zatim prevodio Kuran, da ga je vladar prihvatio kao sina te da se oženio ženom iz ugledne turske obitelji. Ti pojedinačni detalji pripadaju hagiografskoj predaji i ne mogu se svi neovisno povijesno potvrditi. Sigurna okosnica priče jest predaja o njegovu otpadu od vjere, povratku kršćanstvu i smrti koja je uslijedila nakon javne ispovijesti.
Prekretnica je povezana s viješću o smrti njegova nekadašnjeg učitelja Antonina iz Firence. Prema životopisu, Antun je potom usnuo san u kojem mu se učitelj ukazao i potaknuo ga da se vrati vjeri koju je napustio. Antun je znao da ga takva odluka može stajati života. Pronašao je dominikanskoga svećenika, ispovjedio se i ponovno se pomirio s Crkvom i svojim redom.
Na Cvjetnicu 1460. javno je zatražio oproštenje od kršćana svojih sunarodnjaka. Nije mu, međutim, bilo dovoljno da povratak ostane privatan. Budući da je njegovo odricanje bilo poznato javnosti, želio je jednako javno ispovjediti obnovljenu vjeru. Pričekao je vladarevu procesiju, odjenuo dominikanski habit i popeo se na stube palače kako bi ga svi mogli vidjeti. Ondje je otvoreno izjavio da je kršćanin.
Vladar je naredio da ga kamenuju. Antun je ubijen u Tunisu na Veliki četvrtak, 10. travnja 1460. Njegovo mučeništvo u dominikanskoj predaji nije odvojeno od prethodnoga pada. Naprotiv, cijeli se životopis gradi oko pokajanja: čovjek koji se u strahu i slabosti odrekao vjere poslije ju je slobodno i javno ispovjedio, prihvativši posljedice svoje odluke.
Trgovci iz Genove otkupili su njegovo tijelo i vratili ga u rodni Rivoli. Grob mu je postao mjesto hodočašća, a njegovu su se zagovoru pripisivala čudesa. U svetištu se održavala godišnja procesija u kojoj su članovi njegove obitelji, odjeveni u crno, čuvali spomen na njegovu smrt. Ti oblici mjesnoga štovanja prethodili su službenomu crkvenom priznanju njegova kulta.
Papa Klement XIII. odobrio je Antunovo štovanje 22. veljače 1767. Time je potvrđen njegov naslov blaženika. Spomendan mu je 10. travnja, na dan smrti. Nije proglašen svetim.
Antuna Neyrota treba razlikovati od njegova učitelja, svetoga Antonina Firentinskoga. Antoninova smrt u Antunovu je životopisu povod obraćenju, ali riječ je o dvjema osobama. Antunova posebnost među dominikanskim mučenicima nije u besprijekornome životnom putu, nego u radikalnome povratku nakon otpada. Zbog toga njegova priča govori istodobno o ljudskoj slabosti, odgovornosti za vlastite odluke i mogućnosti pomirenja.
