Blaženi Antun iz Stronconea
- Slavi se
- 8. veljače
Blaženi Antun iz Stronconea bio je franjevački brat laik, odgojitelj novaka i neumoran služitelj svoje zajednice. Rodio se u Stronconeu, gradiću u Umbriji, u staroj obitelji Vici. Izvori se ne slažu o godini njegova rođenja: životopisna predaja navodi 1381., dok drugi podatak upućuje na 1391. godinu. Sigurno je da je odrastao u obitelji snažno povezanoj s franjevcima. Roditelji su mu pripadali Trećemu franjevačkom redu i pomagali mjesni samostan, a franjevac Ivan iz Stronconea bio mu je stric.
Odmalena je zavolio svetoga Franju i franjevački način života. Pod roditeljskim je vodstvom učio moliti, tražiti tišinu i prihvaćati odricanje. Nedugo nakon dvanaestoga rođendana zamolio je poglavara samostana u rodnome mjestu da ga primi u Red. Poglavar ga je smatrao premladim i preslabim za zahtjevan redovnički život te ga je triput odbio. Antun se ipak vraćao s istom molbom, sve dok mu naposljetku nije dopušteno obući odjeću postulanta.
Njegove su sposobnosti potaknule poglavare da razmišljaju o tome da ga školuju za svećenika. Antun je, međutim, želio skriveniji oblik služenja. Zamolio je da ostane brat laik, bez svećeničkoga ređenja. Ta odluka nije značila odricanje od odgovornosti, nego izbor svakodnevnih poslova, molitve i neposredne pomoći braći. U životu će pokazati da se utjecaj u zajednici ne mora temeljiti na crkvenom položaju.
Nakon godine kušnje poslan je u Fiesole. Ondje ga je u duhovni život uvodio stric Ivan, tadašnji gvardijan samostana. Poslije mu je učitelj postao Toma iz Firence, ugledan franjevac kojega Crkva također časti kao blaženika. Pod njegovim je vodstvom Antun sazrijevao u redovničkim krepostima. Premda je bio laik, poglavari su ga postavili za Tomina pomoćnika u odgoju novaka.
Tu je službu obavljao tri godine. Nisu mu bili povjereni novaci zbog akademske izobrazbe, nego zbog primjera koji im je mogao pružiti. Redovničku disciplinu nije prenosio samo riječima. Molitva, poslušnost, jednostavnost i spremnost na rad bile su vidljive u njegovoj svakodnevici. Izvor mu pripisuje važan udio u odgoju brojnih mladih redovnika, ali ne donosi njihova imena ni podrobniji opis njegova načina poučavanja.
Godine 1428. poglavari su ga poslali na Korziku da pomogne pri osnivanju novih samostana. Takva zadaća pokazuje povjerenje koje je uživao premda nije bio svećenik. Na otoku je proveo dvije godine. Predaja naglašava da je blagošću i poniznošću stekao naklonost tamošnjega stanovništva. Ne navode se pojedinosti o samostanima u čijem je osnivanju sudjelovao, pa se njegovo djelovanje na Korzici može opisati samo u tim općim crtama.
Nakon povratka u Umbriju poslan je u miran samostan blizu Asiza. Ondje je proveo posljednja desetljeća života. Dani su mu bili ispunjeni molitvom, radom, bdjenjem i postom. Svakodnevno je izlazio prikupljati milostinju za samostan, službu koja je tražila i poniznost i povjerenje u dobrotu ljudi. Osobitu je radost nalazio u posluživanju svećeniku kod mise.
Takvi poslovi mogu izgledati neznatno u usporedbi s propovijedanjem ili upravljanjem, ali upravo je u njima Antun oblikovao svoje redovničko svjedočanstvo. Nije ostavio spise niti je obnašao visoke službe. Zajednica ga je pamtila po postojanosti: desetljećima je ponavljao iste skromne dužnosti, bez potrebe da napusti mjesto koje mu je dodijeljeno ili da svoj rad učini vidljivijim.
Umro je 7. veljače 1461. Dostupni životopis na jednome mjestu donosi godinu 1471., ali ona nije spojiva s njegovom navedenom životnom dobi i drugim podatcima; 1461. prihvaća se kao ispravna godina. Pokopan je u zajedničku grobnicu ispod poda svetišta crkve svetoga Damjana kod Asiza.
Predaja pripovijeda da se godinu nakon smrti na podu pojavila neobična svjetlost nalik plamenu. Sveti Jakov Markijski zatražio je da se pod otvori, nakon čega je pronađeno Antunovo tijelo. Zbog štovanja koje se razvijalo položeno je u zaseban grob. Kasniji izvještaji govore o uslišanjima, ozdravljenjima i drugim izvanrednim pojavama povezanima s njegovim zagovorom. Tijelo je ponovno pregledano 1599. i položeno u prozirnu škrinju.
Neke pojedinosti kasnije predaje, poput zvukova koji su se navodno čuli iz škrinje prije smrti nekoga člana zajednice, pripadaju povijesti pobožnosti, a ne čvrsto provjerljivoj biografskoj kronologiji. One ipak svjedoče o tome koliko je snažno bilo mjesno uvjerenje u Antunovu blizinu zajednici i nakon smrti. Njegovo se štovanje širilo stoljećima, a papa Inocent XI. odobrio ga je 1687. godine.
Dana 21. kolovoza 1809. Antunovi su posmrtni ostatci preneseni iz samostana svetoga Damjana u rodni Stroncone. Time se njegov životni put simbolično vratio mjestu u kojemu je kao dječak uporno tražio ulazak među franjevce. Njegov se spomendan slavi 8. veljače, dan nakon datuma smrti.
Blaženi Antun iz Stronconea pokazuje dostojanstvo redovničkoga poziva koji se ne mjeri položajem. Želio je ostati brat laik, ali je upravo kao brat postao pomoćnik u odgoju novaka, sudionik osnivanja samostana i oslonac zajednici. Njegova se svetost u predaji ne odvaja od poslova koje je obavljao: molitve u tišini, prikupljanja milostinje, posluživanja kod mise i vjernosti mjestu na koje je bio poslan.
