Blaženi Antun Grassi

Antun Grassi rođen je 13. studenoga 1592. Njegov je otac umro kada je dječaku bilo deset godina, ali mu je ostavio duboku pobožnost prema Gospi Loretskoj. Ta je baština obilježila Antunov duhovni put. Još kao učenik često je dolazio u crkvu oratorijanaca, a sa sedamnaest godina stupio je u Oratorij svetoga Filipa Nerija.

Bio je darovit i marljiv učenik. U zajednici je stekao glas čovjeka koji brzo razumije Sveto pismo i teologiju te pouzdano pamti naučeno. Znanje mu ipak nije donosilo nutarnju sigurnost. Neko ga je vrijeme mučila skrupuloznost, pretjerana tjeskoba zbog mogućih grijeha. Predaja govori da je ta kušnja prestala kada je slavio prvu misu. Otada je njegova služba sve jasnije nosila obilježje vedrine i mira.

Godine 1621., kada mu je bilo dvadeset devet godina, doživio je događaj koji je produbio njegovu zahvalnost za život. Dok je molio u crkvi Svete kuće u Loretu, pogodio ga je grom. Iz crkve su ga iznijeli oduzeta, a on je očekivao smrt. Ipak se nakon nekoliko dana oporavio. Usto je opazio da je nestala i teška probavna tegoba od koje je prije patio. Njegova spaljena odjeća ostavljena je u loretskoj crkvi kao zavjetni dar.

Antun je preživljavanje shvatio kao poziv na još potpunije predanje Bogu. Svake se godine vraćao u Loreto zahvaliti za primljeni život. Nije se zatvorio u uspomenu na izvanredan događaj, nego ju je pretvorio u svakodnevnu službu. Postao je tražen ispovjednik: slušao je pozorno, govorio jednostavno i izravno te nije opterećivao pokornike mnoštvom riječi. U predaji se spominje i njegova osobita pronicavost u prepoznavanju onoga što čovjeka tišti.

Godine 1635. izabran je za poglavara oratorija u Fermu. Braća su ga zatim ponovno birala svake tri godine sve do njegove smrti. Vodio je zajednicu blago, ali je vjerno obdržavao njezine konstitucije i isto tražio od drugih. Izbjegavao je počasne društvene i građanske obveze. Radije je, danju i noću, pohodio bolesne i umiruće te ljude kojima je trebala njegova svećenička pomoć.

Starost mu je postupno oduzimala službe koje su mu bile važne. Nakon gubitka zuba prestao je propovijedati, a poslije više nije mogao ni ispovijedati. Pad ga je naposljetku vezao uz sobu. Nadbiskup mu je svakodnevno donosio pričest. Među njegovim posljednjim djelima pamti se pomirenje dvojice zavađene braće. I kada više nije mogao djelovati kao prije, ostao je vjeran poslanju pomiritelja.

Umro je 13. prosinca 1671. Papa Lav XIII. proglasio ga je blaženim 1900. godine. Spomendan mu se slavi 13. prosinca. Život blaženoga Antuna Grassija sačuvan je u slici čovjeka koji je veliku životnu prekretnicu pretvorio u trajnu zahvalnost. Njegova učenost nije ostala hladna, poglavarska služba nije postala povlasticom, a slabljenje tijela nije mu oduzelo želju da među ljudima uspostavlja mir.