Blaženi Antun Grassi

Život blaženoga Antuna Grassija

Antunov otac umro je kad je njegovu sinu bilo tek 10 godina, no dječak je baštinio očevu pobožnost prema Gospi Loretskoj. Još kao školarac često je dolazio u mjesnu crkvu otaca oratorijanaca te je s 17 godina stupio u tu redovničku zajednicu.

Već izvrstan učenik, Antun Grassi ubrzo je u svojoj redovničkoj zajednici stekao glas „hodećega rječnika“, koji je brzo shvaćao Sveto pismo i teologiju. Neko ga je vrijeme mučila skrupuloznost, ali se pripovijeda da ga je napustila upravo onoga časa kad je slavio svoju prvu misu. Od toga je dana vedrina prožimala cijelo njegovo biće.

Godine 1621., u 29. godini života, Antuna Grassija pogodio je grom dok je molio u crkvi Svete kuće u Loretu. Iz crkve su ga iznijeli oduzeta, a on je očekivao da će umrijeti. Kad se Antun nakon nekoliko dana oporavio, shvatio je da je ozdravio od teške probavne bolesti. Njegova spaljena odjeća darovana je loretskoj crkvi kao zavjetni prinos zahvale za novi dar života.

Još važnije, Antun Grassi tada je osjetio da njegov život posve pripada Bogu. Svake je godine nakon toga hodočastio u Loreto kako bi izrazio svoju zahvalnost.

Počeo je i ispovijedati te je s vremenom bio smatran izvanrednim ispovjednikom. Jednostavan i izravan, Antun je pozorno slušao pokornike, rekao bi nekoliko riječi te podijelio pokoru i odrješenje, često se služeći darom čitanja savjesti.

Godine 1635. Antun Grassi izabran je za poglavara oratorija u Fermu. Bio je toliko cijenjen da su ga ponovno birali svake treće godine sve do njegove smrti. Bio je tih čovjek i blag poglavar koji nije znao biti strog. Ujedno je doslovno obdržavao oratorijanske konstitucije, potičući i zajednicu da čini isto.

Odbijao je društvene i građanske obveze te bi radije izlazio danju ili noću kako bi pohodio bolesne, umiruće ili bilo koga drugoga komu je trebala njegova služba. Kako je Antun stario, imao je od Boga danu svijest o onome što dolazi, dar kojim se često služio da opomene ili utješi.

No starost je sa sobom donijela i kušnje. Antun je podnio poniznost postupnoga odricanja od svojih tjelesnih sposobnosti, jedne za drugom. Najprije je morao prestati propovijedati, nakon što je izgubio zube. Potom više nije mogao ispovijedati. Na kraju je, nakon pada, bio vezan uz svoju sobu. Sam mu je nadbiskup svakoga dana donosio svetu pričest. Jedno od njegovih posljednjih djela bilo je pomirenje dvojice braće koji su se žestoko svađali.

Liturgijski blagdan blaženoga Antuna Grassija slavi se 13. prosinca.

Razmatranje

Ništa ne pruža bolji razlog za preispitivanje vlastitoga života od bliskoga susreta sa smrću. Činilo se da je Antunov život već bio na dobrom putu kad ga je pogodio grom: bio je sjajan svećenik, napokon obdaren nutarnjim mirom. No to ga je iskustvo omekšalo. Antun je postao pun ljubavi savjetnik i mudar pomiritelj. Isto bi se moglo reći i za nas, ako tomu prionemo srcem. Ne trebamo čekati da nas pogodi grom.